Zapis

Hrvatski filmski savez nastavio je s lijepim običajem da ovdašnjoj filmofilskoj javnosti podastire zajedničke premijere hrvatskih autora. Tako je u srijedu 18. veljače u negdašnjem kultnom Augustu Cesarcu, a današnjem kinu Teatra Exit, održana projekcija najnovijih uradaka četvorice domaćih filmskih majstora. Ne treba odveć trošiti riječi na neprijepornu činjenicu da je hrvatski kratki eksperimentalni film i video, pa i dokumentarac, posve u suglasju s najboljim svjetskim ostvarenjima na tome području, te da uvijek nudi zavidnu kvalitativnu razinu. Pod agilnom producentskom potporom Hrvatskoga filmskog saveza i nadasve dobroga duha Vere Robić-Škarica, četiri filma započela su živjeti svoj filmski život. Dokumentarno ostvarenje Damira Čučića La Strada na prvi je pogled klasično bilježenje i dokumentiranje zbilje gradske ulice, te ljudi, životinja i stvari u njoj. No, istodobno taj je film i snažna, poetski koncipirana priča o životu i njegovim stalnim mijenama. Ciklus dana i noći, pa onda jutra i sumraka, te bezbrojne varijacije na temu protjecanja dana kao odsjeka života... tretiraju se vrlo osobno u tome, kako vizualno tako i auditivno, visoko estetski oblikovanom djelu. Dakle, Čučić bilježi i filmski poetizira stvarnost glavne ulice istarskoga grada Vodnjana, stjecište najraznorodnijih izloga, obrta i trgovine. Ovdje je i pozornica procesija i karnevala... živući podij za spontane glazbene, pjevne i plesne točke... mjesto susretanja i zaobilaženja... topos ostajanja i odlaska. Kao odredište u koje su stoljećima pristizali ljudi različitih podrijetla i nasljeđa, taj je sredozemni grad pravi multikulturalni melting pot nacija, jezikâ, običaja... mješavina kultura koje su se više ili manje skladno uklopile u zajedničko življenje. Dok je prethodno ostvarenje istoga autora, Onkraj bilo eksperimentalni elaborat i obol vremenu u kojemu živimo, odnosno tehnološkim mogućnostima medija, ovdje se autorski pokušalo ostvariti nešto posve drugo. Naime, Čučić nam, uz pomoć već stalna suradnika, snimatelja Borisa Poljaka, nudi vizuru grada sastavljenu od toplih boja koje ispunjaju ozračje filma postojanom vedrinom. Čak i sekvenca s kišom ovdje ne mijenja na stvari. Osim što snima ulicu iz raznih rakursa, s pomoću raznih objektiva i filtara, te sugerirajući sasvim navlastitu umjetničku percepciju, autor ‘ulazi i pod kožu’ njezinih zidova, zaviruje u intimu njezinih stanovnika, bilježi igru djece, ali i zaigranost odraslih u vrućim ljetnim danima njezina užarenog asfalta. Neki su kadrovi-sekvence ovog ostvarenja prava mala remek-djela slikopisnog osjećaja za vizualno i prizivaju međupovezanost s klasičnim umjetničkim medijem slikarstva. Ta je interakcija negdje ostvarena gotovo potpuno, primjerice u sekvencama gdje se u sjeni kuća ocrtava nebeski svod. Osim svojega filmofilskog naziva, što je izravna asocijacija na klasičan Fellinijev film s Anthonyjem Quinnom i Giuliettom Massina, La Strada je posebice vizualno zavodljiv uradak koji će, vjerujem, svoj život nastaviti na raznim filmskim smotrama, gdje posve sigurno neće ostati nezapaženim. Hrvatski alternativni autor – ako se to tako može reći – srednje generacije, Zdravko Mustać podastire nam svoj najnoviji uradak, ponovno biblijskog naziva, Sinaj. Tako da, nakon rada Deborah (1995) i eksplicitno mitologijski-religijskog videa Amen (1998), Mustać na neki način sublimira svoje mitološke i biblijske opservacije. Kako i sam ističe, u sedam sekvenci i sedam skica filmskoga prostorvremena autor se želio vratiti nekim motivima i likovima iz svojih radova prije petnaestak godina. Sinaj je svojevrstan poetski ritual koji izmiče svakomu strogo racionalnu tumačenju i otiskuje se na osebujnu ‘filmsku plovidbu’. No, iako se otkriva djelom otvorena značenja, ovaj rad ipak ima određenu matematičku strukturu. Fragmenti i prizori u okviru numerički i mitski-ritualno podatnog broja sedam (7) zatvaraju se u zaokružen sustav djela. Prvi, četvrti i sedmi dio cjeline uglazbljeni su, dok su dijelovi između njih tek praćeni prirodnim zvukovima filmski zabilježenog prostora. Također, film kao cjelina odslikava svojevrstan filmski diskontinuitet i posveta je samomu fenomenu razglobljena i fragmentirana filmskog vremena koje nadograđuje zabilježeni prostor filma. Mustać se u strukturalističkoj metodi ovoga svojeg filma na neki način nadovezuje na ranije eksperimente Ivana Ladislava Galete, ali i na matematički precizne strukture igranih ostvarenja Petera Greenawaya. Pokret hoda... performans-umjetnost... biblijski nazivi i konačno ono neuhvatljivo – ‘tajna postojanja’ – motivi su koji pokreću Mustaćev rad Sinaj. Nakon svojevrsna zasićenja eksperimentom i zamjetljiva pada inspiracije u prethodnom videu Morena (2002), Mustać ponovno radi ono u čemu je najbolji – film mnogoznačnih mogućnosti iščitavanja značenja, no bez pretencioznosti. Jednom sam već napisao, otprilike, da Ivan Faktor ne korespondira s tehnologijski posredovanom medijskom svijesti o prijelomu epoha i da pripada tradiciji klasičnog eksperimentalnog filma. Od te, držim, načelno posve točne tvrdnje, neću odustati ni ovoga puta. Naime, drugi dio njegova – kako sam kaže – svojevrsna ‘diptiha’, opsesivnog autorskog dijaloga s kultnim Langovim filmom M (1930), još je jedna potvrda izrečenoga. Rad Mörder Unter Uns priziva prvobitni naslov spomenutoga filma. Isti se nastavlja na Faktorovu filmsku studiju Das Lies ist Aus, svojevrsnu posvetu voljenom gradu Osijeku, tragično mentalno i fizički razorenu tijekom ratnih zbivanja u prvoj polovici devedesetih. Autor i u ovom, novome ostvarenju ponovno se koristi tonom iz M-a, dok se postojano bilježi noćna vožnja vlakom na čijim je staklima uvijek u prvome planu logotip Langova filma i njegovo prepoznatljivo M. Film je to klasične eksperimentalne provenijencije, statične naracije, iako, primjereno vremenu, sačinjen na digitalnoj teksturi BETA SP videa. Inače, Faktor svoje radove od samih autorskih početaka, sredinom sedamdesetih, gradi prema načelu ‘manje je više’. Dakle, na postavci reducirana minimalizma u izboru motiva. Obično je kamera potpuno statična, filmovi su ograničeni na jedan kadar u kojemu se zbivaju tek neznatne promjene, ponekad tek u osvjetljenju ili maloj promjeni perspektive. Faktorov apstraktni filmski grad pretapa se s Langovim filmskim svijetom u zajedničku potragu za Ubojicom među nama, kako glasi naziv filma. Autor tako ostaje u trajnu dijalogu s velikim redateljem, o čemu svjedoči i jedan prijašnji, nedovršeni multimedijalni projekt naslova Fritz Lang und Ich. Konačno, posljednji prikazani rad večeri, Grad, gradovi Vedrana Šamanovića, osebujna je filmska vježba ogoljene autorske stilizacije i ispitivanje percepcije uvjetovane tehnologijskim posredovanjem. Kao i Mustać, Šamanović svoj eksperimentalni video gradi od sedam sekvenci, no one nisu mistički i značenjski produhovljene kao z Mustaća. Naime, sekvence Šamanovića rada služe tek u svrhu ‘preispitivanja vizualnog’, tj. filmske i tzv. stvarne percepcije. Jedino se Šamanović, među predstavljenim autorima, služi montažom unutar kadra, koja mu omogućuje alternativno viđenje svakoga promatrana fenomena. Primjerice, vožnja kolicima kroz trgovački centar ili dioba kadra prilikom prikaza spuštanja i uspinjanja na pokretnim stubama, tek su metodske stilske vježbe, kao i u slučaju s cijepanjem filmskog okvira na lijevu i desnu stranu. Montaža, pak, unutar kadra u sekvenci s ljudskim likom i njegovim govorom, najzabavniji je i najuspjeliji dio rada. Dvostrukost zbilje i njezine percepcije, u osebujnoj Šamanovićevoj videosimulaciji, ipak, ostaju na razini dosjetke i povremeno asociraju tek na uspjeliju studijsku stilsku vježbu. Ono što ostaje vrijednim zabilježiti nakon ovakve projekcije svakako je kontinuitet u održavanju filmske alternative na ovim prostorima – živom. Hrvatski filmski savez, i ne samo svojim producentskim uslugama, ostaje ‘dobrim duhom’ hrvatskoga Drugog i Drukčijeg filma. U sredini inače gotovo unisono diluvijalno nesnošljivoj prema drugim i alternativnim načinima izražavanja kulturne i ine različitosti, filmska je alternativa od neprocjenjive, i ne samo kulturne, važnosti. Stoga su najnoviji radovi Čučića, Mustaća, Faktora, Šamanovića... ali i oni Galete, Gotovca, Bukovca, Okija... Tanje Golić, Sandre Sterle, Renate Poljak, Vlaste Žanić – nasušna potreba: ne samo kao filmofilska alternativa nego i kao mentalni sedativ.