Posegnemo li za Filmskom enciklopedijom Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, o jugolsavenskom sineastu Vlatku Giliću ćemo naći razmjerno kratku informativnu crticu koja nas neće naročito ponukati da poželimo zaviriti u njegov opus, što će, moguće, reći da u vrijeme pisanja, na početku 1980-ih, Gilićeva reputacija nije bila osobito visoka. Ili će pak reći da je točna njegova tvrdnja da mu je aktivan kinematografski rad onemogućen zbog toga što su jugoslavenske vlasti u njegovim filmovima prepoznali antikomunističke i antidržavne elemente, pa zbog toga možda ni u Filmskoj enciklopediji nije dobio, da tako kažemo, atraktivniji tekst.
Rođen u Podgorici 1935., Vlatko Gilić na početku je 1980-ih godina odlučio da će se prestati aktivno, autorski baviti kinematografijom, da neće dozvoliti da se njegovi filmovi prikazuju u domovini, tada Jugoslaviji, i da neće davati intervjue niti javno nastupati u svojstvu sineasta. Bio je to izraz njegova bunta izazvan osjećajem da mu vladajuće strukture ionako sabotiraju umjetničko djelovanje. Rečena je odluka ostala na snazi i po raspadu Jugoslavije. Sve donedavno, kada je 2013. organizirana retrospektiva njegovih radova u Pančevu. U međuvremenu je svoja znanja i iskustva dijelio kao profesor na Akademiji umetnosti Novi Sad i na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju.
Ljubav, 1973.
Zagrebački su filmoljupci nakon tri i pol desetljeća autorove šutnje imali prigodu susresti se i s njegovim djelom i s njim osobno, za programa Kratki utorak održanog u kinu Tuškanac u utorak i iznimno srijedu, 19. i 20. svibnja 2015. kada je prikazano deset od ukupno dvanaest Gilićevih kratkih filmova snimljenih između 1966. i 1973.
Premda u ono vrijeme festivalski uspjesi ovdašnjih, jugoslavenskih filmova nisu bili rijetki, Grand Prix, doduše, ex aequo s još dva ostvarenja, za film Ljubav na međunarodnom festivalu kratkog filma u Oberhausenu 1973., kao ni uvrštenje njegova dva dugometražna igrana filma na kanski festival – Kičma iz 1975. prikazana je u glavnom natjecateljskom programu, a Dani od snova iz 1980. u programu Izvjestan pogled, istome onome u kojem je Zvizdan Dalibora Matanića netom osvojio nagradu žirija – uspjesi su vrijedni poštovanja.
Ne opredjeljujući se ni za dokumentarno, ni za igrano, ni za eksperimentalno, Gilić u svojim kratkim filmovima glatko prelazi iz jednog roda u drugi, odnosno sljubljuje njihove odrednice, rabeći štogod mu se u danom trenutku činilo pogodnim za oblikovanje onoga što je putem filma želio komunicirati. Iako se Gilićeve pojedine filmove može svrstati u određene rodove, oni mahom pripadaju onome što posljednjih godina zovemo hibridima – dokumentarci mu nerijetko ostavljaju dojam igranofilmske priređenosti, a igrani se uvelike oslanjaju na dokumentarističko hvatanje zbilje. Tako da su, zapravo, ponajviše eksperimentalni.
Gilić u svojim komadima naglašeno autorskog, individualnog pečata, filmovima u kojima je najvažnije ono što nam autor želi poručiti, ne pripovijeda priče. Njegova je ideja suočiti se, susresti se s metafizičkim, sa zagonetkom življenja i čovjeka, a na jedno i drugo gleda bez radosti i optimizma. Čovjek je zao, a život je muka, mogli bismo kratko zaključiti.
Jedini film koji se pretežno bavi ljepotom i vedrinom jest prvenac ostvaren u suautorstvu s Predragom Golubovićem, Mala svetlost iz 1966., zaigrana, crno-bijela etida donekle antonionijevskog dojma – mali broj likova okruženih suvremenom arhitekturom – koja uz nježnu glazbenu pratnju flaute prikazuje dječju zaigranost. Plemeniti osjećaji ljubavi žarište su i, drži se, Gilićeva najuspjelijega filma, Ljubavi iz 1973., no štura radnička bračna idila posve patrijarhalnog modusa – supruga ugađa svom čovjeku - odvija se u tmurnom, sivom, vlažnom, ogoljelom, nelijepom jesenskom okolišu, ispod gradilišta, s nezainteresiranim surim stijenama u pozadini. Iako nisu stari, njezini su protagonisti od života već umorni, izborani, izbrazdani, grubi, sneveseljeni ljudi ugaslog plama u očima. Sadašnjost ih ne raduje, budućnost im ne pruža svijetlu nadu, jedina uzdanica im je stoicizam.
Homo sapiens, 1969.
Premda, osim u satirično karikiranom Povratku na rodno drvo iz 1968., u njegovim filmovima nema očiglednijih političkih provokacija, Gilićevi radovi snažno iskazuju frustraciju i nezadovoljstvo kakvo u vrijeme samoupravnog socijalizma zacijelo nije bilo poželjno proklamirati putem umjetnosti i tako legitimizirati, normalizirati tu vrstu čuvstava.
Dok mu u igranim filmovima glume poznati glumci ovdašnje kinematografije poput Predraga Lakovića, Slobodana Aligrudića i Dragana Nikolića, u onima dokumentarnoga ili dokumentarističkoga karaktera redom bira protagoniste gore opisanih obilježja, osobe koje ne zrače perspektivnošću ni vitalnošću, već ostavljaju dojam usukanih, pomalo prestrašenih nosača jarma kolektivne sudbine kakvu im je namijenio sustav. Možda banalno zoran primjer tog svjetonazora je četiriminutni Homo homini iz 1970., svojevrstan film-dosjetka čija je sva radnja u tome da se protagonist s mukom koprca u snijegu vukući tešku lančinu koja mu je pričvršćena oko vrata. Koliko god on odmicao, dvojica, nazovimo ih kovača, dodaju lancu nove karike i on, dakako, postaje sve teži.
Besmislena zaludnost egzistencije – ovdje i sada, gdje drugdje? - metaforički je predstavljena i u igrano-eksperimentalnom naslovu Homo sapiens iz 1969. u kojem protagonist, u urednom birokratskom odijelu, hodajući neravnim, nepouzdanim pješčanim tlom u koje upada do gležnjeva, smjerno i pažljivo, po svoj prilici ispunjavajući naredbu odozgo, nosi drvenu pliticu s vodom da bi njome punio golemu bačvu koja se, ironično, je li, nalazi pored velike vodene površine. Sizifovska je tema iznesena i u dokumentarcu Zategni, dele iz 1970. koji, vješto montažno rezan tako da uglavnom ne vidimo ni početak, ni rezultat radnje, prikazuje kako radnici samo vlastitom snagom, u životno opasnim uvjetima, služeći se principom poluge, odvaljuju komade stijena na litici na kojoj valja izgraditi željezničku prugu. Ista bi djelatnost mogla biti prikazana i kao slavlje sposobnosti, žilavosti i djelovanja radnika zemlje seljaka na brdovitom Balkanu, no Gilićevo oko i um predočavaju samo zlopaćenje te jad i bijedu okolnosti koje čovjeku valja trpiti u građenju svijetle budućnosti u kojoj će, jednoga dana, svi ljudi biti sretni i bezbrižni.
Program:
Utorak 19. svibnja, 20 h
Mala svetlost, 1966., 10 min.
Povratak na rodno drvo, 1968., 10 min.
Homo sapiens,1969., 11 min.
Dan više, 1972., 11 min.
Ljubav, 1973., 25 min.
Srijeda 20. svibnja, 20 h
Homo homini, 1970., 4 min.
Zategni, dele, 1970., 10 min.
In continuo, 1971., 10 min.
Juda, 1972., 11 min.'
Moć, 1973., 31 min.