Igor Bezinović, redatelj je koji očito ne pati od sindroma artističke pretencioznosti koja se, nažalost, počela poistovjećivati s originalošću uratka, izazivajući lažna strahopoštovanja svojom stiliziranom dubinom u stilu autora s A. Izleti izvan konvencionalnih okvira sigurno nisu nepoželjni, ali ukoliko primarni cilj postaje dječački se inatiti dominantnoj paradigmi, utoliko se gubi ona najbitnija kritička kategorija, dobar ili loš film, izgurana samodopadnom valorizacijom art (odnosno „art“) ili klasika. Bezinovićeva je ideja u tom pogledu gotovo prosta, možda više na tragu reportaže nego grandiozne dokumentarističke potrage za istinom.
Bojan je sve ono što biste upisali u tipičnog huligana. Njegove su vrijednosti, vrijednosti ulice; on je jedna od onih karika u lancu nasilja, jedna od pločica u dominu efektu istramautizirana obiteljskim problemima, što sama nastavlja provoditi daljnju agresiju i to iskazuje i svojim vizualnim identitetom – tijelom bogatim tetovažama koje vrište protiv bilo svakog autoriteta (npr. A. C. A. B. – All Cops Are Bastards). Ideja o Bojanima prisutna je u našoj kolektivnoj svijesti bilo da su oni s Verude ili Vrapča – prepoznajemo ih onda kada ih u širokom luku zaobilazimo prelazeći na drugu stranu ulice, u strahu od mogućeg iznenadnog eksecesa istih. Samim time, Bezinovićeva odluka centrirati u kadar jednog od i dopustiti mu da nam se izravno obrati, na suptilan način osvještava marginu na kojoj žive, čak i onda kada žele poput Bojana promijeniti svoje ponašanje.
Veruda – film o Bojanu, I. Bezinović
Bezinović Bojana provodi na putovanje po vlastitoj prošlosti – od razdoblja osnovne škole kojeg se nostalgično prisjeća u razgovoru s bivšim učiteljima do sučeljavanja s njegovim kriminalnim dosjeom u nazočnosti oštećenih. Film gotovo nalikuje psihoterapeutskoj seansi gdje na gledatelju ostaje - u toj ogoljenoj, nimalo sugestivnoj kameri - odlučiti je li kao član društva spreman oprostiti Bojanima ili nije. Posljednji kadrovi naznačuju da Bojanova želja za promjenom dolazi iz odnosa s bivšom djevojkom; dok u rukama drži plišanu igračku (što je jedan od rijetkih patetičnih trenutaka filma) obraćajući se izravno neprežaljenoj ljubavi, ostaje samo na nama da odlučimo što mislimo o tome kakvo je Bojanovo sutra.
Jednostavnost Bezinovićeve režije omogućava i prostor za empatiju, ali i svijest o filmu i njegovu protagonistu sa zrnom soli, bez banaliziranja materijala nepotrebnim stilskim dodacima.
---
Veliki žiri DHF-a (redatelj Mladen Đorđević, producentica Vanja Jambrović, filmski kritičar Dragan Jurak) dodijelio je Igoru Bezinoviću posebno priznanje za režiju, a članovi Hrvatskog društva filmskih kritičara nagradili su Verudu – film o Bojanu Oktavijanom u kategoriji dokumentarnog filma.
---
Tekst je napisan u sklopu radionice filmske kritike održane u okviru 24. DHF, pod mentorskim vodstvom Višnje Vukašinović.