Nakon dugog niza godina predani u ruke novom organizatoru, produkcijskoj kući Spiritus movens, te preseljeni iz prostora zagrebačkog Studentskog centra u središte grada, u kino Europu u kojem se održavao glavni program i u kino Tuškanac u kojem je prikazivan popratni, ovogodišnji, 24. Dani hrvatskog filma u konkurenciji su eksperimentalnog filma ponudili svega osam naslova koje je izabrao umjetnički direktor festivala i ovogodišnji jedini izbornik Željko Luketić.
Brojem malo, vremenskom zapremninom mnogo – dvjestoišest minuta, odnosno gotovo tri i pol sata. Kvalitetom? U općem dojmu osrednje do slabo, s dvije iznimke, znanstveno fantastično ugođenim A. D. A. M.-om (13 min., Bonobostudio, 2014) Vladislava Kneževića koji je i nagrađen nagradom Hrvatskog društva filmskih kritičara, Oktavijanom u svojoj kategoriji, i mješancem dokumentarca i onoga što gdjekad nazivamo vizualnom glazbom, jedinim dugometražnim komadom eksperimentale, Rakijaškim dnevnikom (81 min., HFS, 2015) Damira Čučića čijeg je ravnatelja filmske fotografije Borisa Poljaka veliki žiri DHF-a – srpski redatelj Mladen Đorđević, hrvatska producentica Vanja Jambrović i hrvatski filmski kritičar Dragan Jurak – nagradio nagradom za najbolju kameru.
Rakijaški dnevnik, D. Čučić
Htjeli, ne htjeli, termin eksperimentalnog filma poziva da u djelu tog roda tražimo eksperiment, istraživanje, inovaciju, žustru ili tihu pobunu protiv standardnog filmskog izlaganja. Protiv konvencija, na temelju čega je proizišao i drugi naziv roda, nekonvencionalni film. Ili pak, alternativu općeusvojenim pravilima filmskog izlaganja, zbog čega ga zovemo i alternativni film.
Mada se održala u nazivlju i mada nije postala suvišnom, barem zbog sporazumijevanja, rodovska podjela na igrani, dokumentarni i eksperimentalni film već barem koje desetljeće nema čvrstih granica. Moguće da je riječ o predrasudi, no od autora eksperimentalnog, nekonvencionalnog, alternativnog filma i dalje načelno očekujemo više invencijskog duha usmjerenog na iskušavanje filmskih formi i mogućnosti, negoli od autora igranih i dokumentarnih filmova. No stvarnost nas često, pa tako i na ovogodišnjim Danima, demantira, jer pokazuje da su dokumentaristi i igranofilmaši počesto znatno inventivniji, inovativniji, pa i slobodoumniji od takozvanih eksperimentatora.
Navedimo prigodice dva primjera čiji su potpisnici, možda i bez izričite namjere, nesputano zanemarivali klasična pravila i uobičajene postupke, prepleli igrano, dokumentarno i eksperimentalno da bi došli do željenog rezultata, a na koncu oblikovali itekako komunikativne, razumljive, misaone, dirljive i zabavne filmove – nedvoumno dokumentarni Riba ribi grize rep (27 min., HFS, 2015) Nevena Hitreca za svog će trajanja pozitivno zbuniti te iz zone sigurnosti izbaciti i iskusnog gledatelja, a u bez dvojbe igranim Horvatovima (15 min., Interfilm, 2015), igranofilmski debitant Arsen Oremović bez straha skače kroz stilove i registre ne bi li kreirao osebujan mješanac dirljive romanse i društvene satire.
O poroznosti rodovskih granica govori i to da bi mnogi filmovi smješteni ili prijavljeni kao dokumentarni ili igrani – spomenimo ovdje dokumentarni Limb (41 min., Factum, 2015) Davora Kanjira i igrani Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji (40 min., KKZ, 2015) Dalibora Barića i Tomislava Babića - bez krzmanja mogli biti prebačeni u eksperimentalnu kategoriju.
Rakijaški dnevnik temeljen je na već postojećim audio zapisima što ih je čitavo desetljeće bilježio protagonist Mario Haber alias Eric Maria Strom, Čučićev samoborski sumještanin i prijatelj, po zanimanju tehničar zvuka, a u slobodno vrijeme predan pecar rakije u vlastitoj kući.
Unatoč naslovu koji će u većine pobuditi asocijacije na kakvu žestoku, oporu, neugodnu sliku s društvenoga dna, Rakijaški je dnevnik zavodljiva, razmjerno sanjiva sinepoema, posveta, mogli bismo reći umjetnosti, odnosno zanatu i vještini koji, kad im se čovjek posveti iz ljubavi i duboke strasti, postaju oblik umjetnosti. Ne samo kao rezultat, nego i kao čin, postupak, djelovanje.
Samog Habera rijetko kad vidimo u kadru. Njegov glas, kretnje i nastup su usporeni, odmjereni, blagi i meki, no sigurni, samosvjesni i odlučni. Iako figurira kao protagonist, i premda su u film nježno ušivene crtice o djetinjstvu, roditeljima, ljubavnoj vezi, prijateljstvima, svjetonazoru, o njemu saznajemo malo, gotovo ništa. Najveći dio audiovizualija zapremaju snimke nastale u njegovoj ilegalnoj kućnoj pecari. Zahvaljujući Čučićevoj režiji i montaži, kameri i svjetlu pod nadzorom Borisa Poljaka, pretežno melankolično-emocionalnoj klavirskoj glazbi Gorana Štrpca te čistim audio zapisima samoga Habera, fermentor alkohola, rekli bismo stari krš, postupkom sam svoj majstor improvizirana, no posve funkcionalna šklopocija, poprima kvalitete estetski iznimno ugodnog i zamamnog objekta filmske, odnosno digitalne vrpce to jest uživanja gledatelja spremnog odbaciti očekivanja o dramaturgiji, pripovijedanju, porukama i inim prepoznatljivijim potpornjima te se prepustiti filmskoj čaroliji onako kako se prepušta glazbi.
Tijesno surađujući sa svojim stalnim snimateljskim partnerom Poljakom, Čučić se služi mnogim osebujnim i očuđujućim vizualnim intervencijama, uvjetno rečeno vizualnim atrakcijama, no uklopljenima decentno, prirodno, bez težnje za bombastičnim svraćanjem pozornosti, tek kao inovativno intuitivan doprinos stvaranju željenog ugođaja. A taj je, mogli bismo iščitati u jednom od slojeva, bez nametljive promidžbe odavanja porocima i bez stvarne konzumacje istih, dočarati opuštajuću, smirenu opojnost alkoholnih isparavanja.
Ritmom, tempom, spojem izvedbene preciznosti i misaone slobode, skladnim sljubljivanjem svih čimbenika filmskog izraza, Rakijaški dnevnik Damira Čučića lako odvlači u usporedni svijet snolike blaženosti u kojem od miline možemo i zadrijemati, što, usuđujemo se vjerovati, autori filma neće smatrati neuspjehom, nego uspjehom njihova filigranskog trudbovanja.
A. D. A. M., V. Knežević
Kneževićev A. D. A. M. izvorno je snimljen i za prikazivanje zamišljen u stereoskopskoj 3D tehnici, no tehničke mogućnosti Dana hrvatskog filma nisu bile dostatne da nam omoguće da ga na taj način i gledamo. No i u običnom dvodimenzionalnom obliku posrijedi je vizualno upečatljivo ostvarenje sastavljeno pretežno od kadrova Zemlje snimljenih iz ptičje perspektive kamerom Igora Zirojevića, usporenih vožnji iz zraka nanizanih u odmjerenom, pomalo hipnotičkom ritmu, a stanje svojevrsnog transa zaziva i neprestano, sugestivno pozadinsko brujanje u izvrsnoj, punoj tonskoj slici Gideona Kiersa. Odlično uspostavljenog ugođaja i tona, snimajući tek začudne, prirodnim okolnostima ili čovjekovom rukom ogoljele, iscrpljene pejzaže, gradilišta, zone rada, a u završnici neidentificirani velegrad otuđena izgleda čelik-staklo-beton, no izbjegavajući prikazati živa bića, A. D. A. M. donosi svojevrsnu priču o pametnoj letjelici-robotu, odnosno satelitu-trutu iz naslova što, navođen operaterima tvrtke proučava dio, pretpostavljamo, planeta Zemlje, da bi se u jednom trenutku osamostalio i, kako se kaže, odbio poslušnost. Baš poput antologijskog mislećeg računala HAL-a 9000 iz romana Arthura C. Clarkea, odnosno filma Stanleyja Kubricka 2001: Odiseja u svemiru (2001: A Space Odyssey, 1968) na koji se Kneževićev film suptilno, ali nedvosmisleno referira.
Živih bića u slici nema, no tonsku pistu ispunjavaju kroz elektroničke aparate zvučno izobličeni razgovori i upute operatera što navode A. D.A. M.-a (Autonomous Drone for Asteroid Mining), na engleskom jeziku, rabeći terminologiju i pojmovnik koji će malo tko posve razumjeti u jednom gledanju, no koji uvelike doprinose atmosferi i grade svojevrsnu ležernu napetost. Slikovno dokumentaran, uz djelomično korištenje animacije, radnjom kosimično nagnut igranom, audiovizualno i emocionalno jasno određen, A. D. A. M. po svoj prilici nudi i neku poruku o sprezi tehnologije i humanosti, odnosno svemoćnih korporacija i nemoćnog malog čovjeka, običnog bakezera, no da bismo uživali u čaroliji filma nismo je obvezni otprve shvatiti, dovoljno ju je naslutiti.
Ako i ne donosi nešto izrazito novo, A. D. A. M. iznimno skladno sljubljuje čimbenike svog izraza, tehnički je izveden besprijekorno i ne pretjeruje s trajanjem.
Bilo da su odveć kriptični, bilo da inicijalna zamisao u realizaciji nije dostatno oplemenjena filmskim činima, bilo da su minutažom daleko nadmašili zahtjeve i obradu sadržaja, u svakom slučaju nedovoljno komunikativni i nezamjetnog istraživačkog nadahnuća, ostali filmovi iz eksperimentalne konkurencije – Dvanaest (7 min., Frame, 2015) Helene Schultheis Edgeler, Kino Crvena Zvijezda (10 min., Silvestar Kolbas, 2014) Silvestra Kolbasa, Ovdje smo (11 min., KKS, 2014) Petra Fradelića, Sektor (15 min., Goran Škofić, 2015) Gorana Škofića, Spomenik (50 min., Kreativni sindikat, 2015) Igora Grubića – nagrada Marku Ferkoviću za montažu - i Utvrda Utopija (30 min, Kazimir, 2015) Sandre Sterle - manje su iskušavali mogućnosti filmskog jezika, a više gledateljsko strpljenje i dobru volju.