Estetika pičke dosjetka je iz krugova mladih redateljica Hane Jušić i Sonje Tarokić, mišljena kao sprdnja na račun medijskih napisa o ženskom valu u hrvatskom filmu. Neko vrijeme su dvije redateljice čak najavljivale i pisani manifest. Ipak, ispostavilo se da za verbaliziranim programom nema potrebe. Naime estetika jedne od prvoborki ženskog (zapravo opće hrvatskog) vala, Hane Jušić, upravo je i nepogrešivo estetika pičke. Ne u smislu tematiziranja patrijarhata ili ženskih tema. Filmovi (još uvijek samo kratkometražni) Hane Jušić shvaćaju pohotu ozbiljno. Seks u njima nije tek jedna od tema, već naizmjence polje sukoba, oruđe i akter. Njihove protagoniste to katkad uzbuđuje, a katkad uznemiruje, dok gledatelje nerijetko i nasmije. Riječ je o empatičnom humoru, nikada ruganju. Ovakav pristup pohoti oslobođen je zamki kiča i mračnjaštva. Radi se o uistinu autonomnoj estetici. Estetici pičke!
Da je kuća dobra i vuk bi je imao, H. Jušić
Iako su svi utopljeni u dotičnu estetiku, njezini kratki filmovi Pametnice (sa Sonjom Tarokić, 2010), Zimica (2011) Mušice, krpelji, pčele (2012), Terarij (2012) i sada Da je kuća dobra i vuk bi je imao nisu svi i jednako uspjeli. Zanimljivo, njihova uspjelost varira u skladu sa sinkroniziranošću dvoje glavnih pohotnika. Pametnice prikazuju, u osvježavajuće benevolentnom tonu, posvemašnji fijasko u krevetu. Zimica nalazi dvoje ljubavnika u, baš, hladnoj fazi. Dvije sestre iz Mušice, krpelji, pčele toliko su udaljenih strasti da njihov konačni zagrljaj ne pali ni njih ni gledatelja. Terarij je odličan. Bratić i sestrična odvojeno razvijaju svoju pohotu. On glasno i raspršeno, ona nijemo i intenzivno. Njihovo uzajamno oslobađanje zasluženi je klimaks.
Najnoviji i ujedno najbolji jest Da je kuća dobra i vuk bi je imao, prikazan na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma. Prvi je to film Hane Jušić koji kao polaznu toćku uzima sretno uparene pohotnike. To znači da prvih dvadeset minuta filma možemo uživati u njihovoj putenosti bez ograda. Krupni i spori kadrovi hranjenja, ljubljenja i zavođenja jednako su efektni kao i napete, otvorene prostorije Terarija. Iz te omamljenosti i njih i nas budi neoprezna igra s djetetom nakon koje društvo (obitelj) prepoznaje i osuđuje vučicu. Odjednom je proganjaju morbidne misli. Mračnu slutnju uokviruje zvuk roja pčela, prateći je sve do konačne spoznaje: njeni najbliži su ustvari samo plijen (svekar s maskom svinje) i prijetnja (partner s maskom psa). Ovo sumanuto otkriće prikazano je u bljesku, oštrom kontrastu s tromim užitcima ostatka filma.
Dok je Terarij razradio put od napetosti do oslobođenja, Da je kuća dobra i vuk bi je imao ide korak dalje. On pokazuje obje strane emocionalne prijemčivosti: libidinoznu i morbidnu. Vrlina filma je da tu ambivalenciju i tretira kao ambivalenciju. Vučičinu (Sandrinu) psihotičnu epizodu u zadnjem kadru prati banalna vedrina Daleke obale. Poput završnice Pametnica, gdje djevojke plešu cha-cha-cha kao da se ništa nije dogodilo, i ovaj sugerira da trauma nije kraj svijeta. Vučji divlji život jest stalno dvojak. Ovisno o položaju mjeseca, blagoslov ili prokletstvo.
Vučje igre, J. Oroz
Odmah nakon Da je kuća dobra i vuk bi je imao u bloku Obiteljska posla Dana hrvatskog filma prikazan je kratki animiran film Vučje igre Jelene Oroz. Kao igrani film i ogledni primjer estetike pičke, Da je kuća dobra i vuk bi je imao pokazao je vučju etiku kao intimni ulog. Vučje igre kao da su čule i prihvatile izazov te odlučile basnom u animiranoj tehnici pokazati vuka kao društvenu težnju. Sve pohvale organizatorima na ovoj sekvenci.
Tri brata vuka okupljaju se za večerom i negiraju svoju prirodu: nose perike, puše, ne jedu sirovo meso. Najmlađi vučić osjeća napetost, žudi za krvlju i prisjeća se oca koji je sijao strah svojom pojavom i lovio proždrljivo. Vučić napušta stol i ulazi u sobu totema gdje se nalazi i preparirani otac. Ondje mu se vraća prava istina: očev način lova nije prehranjivao čopor, a njegovu strahovladu moralo se presjeći proračunatim napadom mladunaca. U briljantnoj završnici vučić počne zavijati, odavati počast i ocu i njegovom porazu, te mu se cijelo selo vukova (uključujući i braću) pridružuje.
Čitane ovako, Vučje igre djeluju poput namjenskog filma. On je lijepa i tečna minijatura neovisno o tome što sugerira i dvije, ne posebno kontroverzne, no ipak inspirativne teze. Prvo, tezu da je prijelaz s reaktivnog (impulzivnog, očevog) na proaktivno (promišljeno, čoporno) nasilje jedan od ključnih civilizacijskih procesa (ili procesa civiliziranja). Još slavnije, tezu o presudnoj koristi sublimiranja konflikata u pjesmi (umjetnosti, zavijanju) za emocionalno zdravlje i svekoliko društvo. Tehnika animiranog filma omogućuje objema idejama da se izraze bez ostatka, kao trijumf.
Dva filma koja se ovako umješno i odgovorno odnose prema najuzbudljivijim i najvažnijim intimnim i društvenim temama pravo su osvježenje. Osvježenje posebno nakon obeshrabrujućeg uvodnog bloka Dana koji je ponudio isključivo oprečne primjere. Začuđujuće banalan animirani film Život s Hermanom H. Rottom (Elu Herman G. Rotiga, 11 min., Chintis Lundgreni Animatsioonstuudio, 2015) Chintis Lundgren, sterilni Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji (40 min, KKZ, 2015) Dalibora Barića i Tomislava Babića te posve anakroni Horvatovi (15 min., Interfilm, 2015) Arsena Oremovića. Nakon takvog otvaranja, radovi Jušić i Oroz djelovali su kao uistinu herojske geste.
---
Veliki žiri DHF-a (redatelj Mladen Đorđević, producentica Vanja Jambrović, filmski kritičar Dragan Jurak) dodijelio je Hani Jušić nagradu za najbolju režiju, za film Da je kuća dobra i vuk bi je imao.
---
Tekst je napisan u sklopu radionice filmske kritike održane u okviru 24. DHF, pod mentorskim vodstvom Višnje Vukašinović.