Malobrojni su, uglavnom dobrostojeći pojedinci u Hrvatskoj, koji su 1920-ih posjedovali amatersku filmsku opremu i bavili se snimanjem filmova kao svojevrsnim otmjenim hobijem, 1928. organizirali Kino-sekciju u okviru Foto-kluba Zagreb, da bi se 1935. osamostalili pod nazivom Klub kinoamatera Zagreb. Na klupskim sastancima, predavanjima i tečajevima razmjenjivali su tehnička i filmotvoračka iskustva, nastojeći pratiti najnovija tehnička dostignuća i nove trikove u svijetu kinematografije. U klubu su, dakako, prikazivali i vlastite filmove. Ubrzo su počeli organizirati i projekcije za javnost, festivale vlastitih filmova, povezivati se s amaterima iz drugih dijelova Hrvatske, ali i iz šire regije kao i sudjelovati na međunarodnim festivalima, te su među ostalim pridonijeli inicijativi organiziranja međunarodne udruge amaterskih društava (CILECT).
Šešir, Oktavijan Miletić, 1937.
Iako su, razumljivo, mnogi od njih snimali ponajprije kućne, obiteljske filmove, djelovanje kinokluba vođeno je idejom o tome da film ima višu, umjetničku ulogu – kinoklubaši su nastojali dati doprinos društveno prihvaćenijim vrstama filma (uglavnom dokumentarnom, ali i kratkom igranom, kao i obrazovnim, kulturnim filmovima). Kako, međutim, nije bilo komercijalnog imperativa, a pojedince je vodio istraživački duh, povremeno su zaigrano eksperimentirali, bilo s tehnikom (Maksimilijan Paspa, stomatolog, glavni organizator kinosekcije i kinokluba, eksperimentirao je s vlastitim postupkom bojenja filma), bilo s narativnim strukturama, kao što je činio Oktavijan Miletić. Mladi Miletić, sin Stjepana Miletića, jedne od vodećih osoba tadašnjeg kazališnog života u Zagrebu, otpočetka je zauzeo vedro-igralački pristup filmotvorstvu, isprobavajući i usvajajući narativne strategije, parodirajući u svojim filmovima tada dominantne žanrove (kriminalistički film, fantastika, strava.... mahom iz njemačkih filmova; takav je primjerice bio film Poslovi konzula Dorgena). Snimao ih je, uz pomoć prijatelja, vlastitom 9,5-milimetarskom kamerom. Vrhunac njegova slobodnog odnosa prema stilističkim dometima kinematografije toga doba bio je poetični, protomodernistički kratki igrani film Šešir (1937). Miletić je tijekom vremena postao profesionalni redatelj, a kasnije, u socijalističkoj Jugoslaviji, ugledan snimatelj.
Osuđeni, Mihovil Pansini,
1954.
Ovakva inicijalna narav i smjer amaterskih filmskih aktivnosti u kinoklubu prerasli su u glavnu osobinu kinoklubaškog pokreta kada su, nakon Drugoga svjetskoga rata, u socijalističkoj Jugoslaviji kinoklubovi uvelike institucionalizirani u sklopu programa organizacije Narodna tehnika. Usporedno s industrijalizacijom, socijalistička je vlast kroz amaterske klubove (radioamateri, modelari, fotoamateri... i – kinoklubovi) htjela pojedine teško dostupne tehnologije učiniti pristupačnima običnim ljudima. Iako je članstvo nekih od tih (re)institucionaliziranih filmskih klubova (širom Jugoslavije) isprva bilo pretežno sastavljeno od predratnih amatera (primjerice reinstitucionalizirani Kino klub Zagreb) uskoro su kinoklubovi postali stjecišta mladih ambicioznih ljudi koji su htjeli stvarati umjetničke filmove, često u opoziciji prema službenoj profesionalnoj produkciji. Tako je mladi liječnik Mihovil Pansini, dinamični član Kino kluba Zagreb, u 1950-ima počeo snimati poetične filmove stanja pod utjecajem dijela jugoslavenskog umjetničkog miljea okrenutog modernizmu (koji je jugoslavenska kulturna politika dopuštala, ali ne uvijek i odobravala). Taj će umjetnički interes postupno dovesti do Pansinijeva iniciranja programa modernističkog, eksperimentalnog filmskog pokreta na samom početku 1960-ih (tzv. antifilm).
(s engleskog preveo J. Heidl)