U svom devetom izdanju program amaterskih filmova doFuraj svoj film! koji zajednički organiziraju Pulski festival i T-com, okupio je 36 filmova do minute trajanja, koji su se uoči festivala mogli pogledati (i još se mogu) on line, na kanalu max zone Tportala, a na samom festivalu na trgu Portarata ispred Zlatnih vrata. Najveći broj uradaka bio je igranog i dokumentarnog roda, pri čemu su neki od igranih i dokumentarnih filmova, između ostaloga i zbog silne kratkoće trajanja, koketirali s eksperimentalnim, što vrijedi i za jedan od samo tri animirana filma u konkurenciji. Jedini pak muzički spot ovogodišnjeg programa, zahvaljujući svojoj (ne)kvaliteti, nije vrijedan ozbiljnijeg spomena.
Među igranim naslovima, izazovni jednominutni format polučio je poprilično raznovrsna rješenja, a upravo u tom segmentu žiri u sastavu Zoran Stajčić (glavni urednik portala Ravno do dna i novinar HRT-ove emisije Ružiona), Jakov Kosanović (novinar i filmski kritičar Slobodne Dalmacije) te Matija Debeljuh (multimedijalni umjetnik i svojedobni jednokratni direktor Pulskog festivala) pronašao je svog favorita. Nagrada žirija za najbolji film pripala je naime Vlasti Meštrović i njenom ostvarenju Instant Panic, djelcu o ženi koja je stavila vodu da zavrije, a onda shvatila da je potrošila zalihe instant kave. Dok se voda na štednjaku sve više grije, žena hita u obližnju samoposlugu kako bi kupila kavu i potom, dakako, žuri doma te stiže u zadnji tren. No umjesto da u zavrelu vodu stavi zrna instant kave, slijedi neočekivani obrat – kavu saspe u za to predviđenu kutiju, a u uzavrelu vodu stavlja čajnu filter vrećicu. Nije teško pogoditi zašto se žiri, nakon navodno dosta duge rasprave, odlučio upravo za ovaj film. On je zanatski jako dobro napravljen (redateljica demonstrira više-manje suveren osjećaj za ritam izmjene kadrova snimljenih iz različitih kutova i planova, pomoću čega gradi potreban tempo), duhovito stvara napetost iz svakodnevne (banalne) situacije, sukladno tome protagonistica je takozvana obična žena, jedna od nas, a na kraju se autorica još i poigrava žanrovskom dramaturgijom nudeći trilerski obrat, čajni umjesto kavenog napitka, efektno otkrivajući gledateljima ono čega za cijelog trajanja filma nisu bili svjesni - da je njihova razina znanja (bila) manja od onog protagonistice, odnosno da su mislili da znaju ono što zapravo nisu znali. Doista, Vlasta Meštrović ponudila je dosta toga u malom prostoru/vremenu, no dojam je da je žiri mogao biti hrabriji i dati prednost nekom od filmova koji nisu tako očito pozicionirani u mainstreamu, odnosno nisu tako očite crowd pleaser orijentacije.
Među potonjima svakako valjda izdvojiti Našu malu tajnu Ljubiše Price, u ovom kontekstu visokobudžetno ostvarenje s pričicom o tinejdžerici s kečkama koja, odjevena u pidžamu s medekima, prima na mobitel poruku dok njezin, pretpostavljamo, otac gleda na televiziji nogometnu utakmicu. Poruka sadrži fotografiju ukrućenog muškog spolovila i lascivan tekst, a nakon njezina primitka tinejdžerica se presvlači u erotiziranu opravu i od djevojčice postaje poželjna mlada žena. Napušta dom te stiže na seksualno odredište, gdje je, eto provokativnog iznenađenja, dočekuje pohotni svećenik (odlična mini-epizoda doktora filmologije Nikice Gilića) u društvu nekolicine svojih kolega, pred kojima djevojka zamahuje bičem, uživljena u ulogu domine za mazohističke svećenike. Za razliku od nagrađenog filma, Naša mala tajna oslanja se na strategiju provokacije, simpatično se i erotično igrajući motivom tinejdžerske seksualnosti u interakciji sa skrivenom (seksualnom) stranom crkvenih službenika, jednim dodirom pokrivajući dvije tabu teme – seksualnu aktivnost tinejdžera i seksualnu aktivnost svećenika, pri čemu se koketira ne samo sa sadomazohizmom nego i s pseudopedofilijom, što je logično s obzirom da se Katolička crkva zadnjih godina zatekla u nizu pedofilskih i pseudopedofilskih skandala. Oblikovno jednako kompetentna kao i Instant Panic, tematski kudikamo intrigantnija, Naša mala tajna bila je logičniji izbor za glavnu nagradu, no čini se da je upravo tematska strana za žiri bila pretvrd orah. Uostalom, riječ je o jedinom filmu iz programa koji nije prikazan na Portarati, jer je valjda zaključeno da bi mogao povrijediti moralne osjećaje građana i štetno djelovati na djecu koja se ispred tamošnjeg video ekrana znaju okupljati u znatnom broju.
Naša mala tajna, Ljubiša Prica
Od igranih filmova posebnog je isticanja vrijedan i ostvaraj Imam rješenje nepotpisanog ili nepotpisanih autora (odnosno potpisanog ili potpisanih šifrom Z/S u informacijama o filmu na Tportalu), nastao u Blank produkciji, u kojem se bližim planovima i detaljima (dominira dinamika izmjene napaćenog lica finih crta i ruku s modernim prstenjem na vitkim prstima) prati grozničavo tjeskobno stanje mlade žene za volanom automobila, pri čemu gledatelji ostaju lišeni informacija o uzrocima tog stanja. Bačeni in medias res situacije čija im je pretpovijest posve nepoznata, o čijem kontekstu mogu samo naslućivati, recipijentima preostaje uloga slučajnih svjedoka doslovno nijeme drame (zvuk se diskretno javlja tek u završnici) koja sa odvija u protagonističinoj psihi i u kratkoj interakciji sa starijim, brkatim muškarcem (ikonografski on se bitno razlikuje od nje pa je njihova veza još nejasnija). Naposljetku, mlada žena naslovno rješenje pronalazi u aktiviranju ručne bombe koja se iznenada nađe u njezinoj ruci, a film završava crnim blankom. Imam rješenje počiva na autentičnosti trenutka, istrgnutog komadića cjeline koju nije potrebno spoznati da bi se shvatilo ono bitno ovog filma, a to su realističko-naturalistička atmosfera i alarmantna povišenost emocija u graničnim situacijama. Donekle slično, ali znatno reduciranije i stoga na granici s eksperimentalnim (ali i dokumentarnim) rodom ostvarenje je Johna Karduma 31. 12., 10:58, koje se sastoji od izmjene kadra gole upaljene žarulje na stropu neke prostorije i crnih blankova, uz plač i jecanje vizualno neprisutne osobe. Prizori žarulje i blanka naposljetku, čini se, razotkrivaju se kao subjektivni kadrovi dotične osobe, jer film završava nakon što prvi put ugledamo dio njezina tijela, tj. prste ruku kroz koje ona sad gleda žarulju. 31. 12., 10:58 ultraminimalistički je rad na temu, reklo bi se, napuštenosti, osamljenosti, tuge i očaja, poprilično uspio u jednostavnosti i čistoći svojih oblikovno-značenjskih namjera.
Daleko je dinamičniji i redateljski elaboriraniji film Stipe Narada Garbage, u kojem autor koristi paralelnu montažu kojom spaja maskiranog bjegunca s torbom valjda punom novca i vjerojatno stanara obližnje zgrade koji je došao baciti smeće u kontejner u koji se pljačkaš upravo sklanja pred progoniteljem. Narado uzorno gradi ritam ne samo paralelnom montažom dvojice aktera, koja uključuje izmjenu kadrova iz ruke i onih standardnijih, nego i finim, istovremeno kontrapunktalnim i komplementarnim korištenjem smirenih planova stambene zgrade kvarta u kojem se radnja zbiva, planova komponiranih po horizontali i u (polu)totalu, čime inteligentno relaksira dinamiku atmosfere. U nekom blago nadrealnom smjeru, pak, otišao je film Dječji skok Danijela Matašića, u kojem dvojica dječaka jedne zimske noći stoje na nekoj novogradnji, a stariji nagovara mlađeg da skoče dolje. Kad mlađi dječak odbije jer mu je previsoko, stariji skače i doskače mekano kao da mu je skok ublažio nevidljivi padobran, nakon čega i mlađi ponovi isto, a osebujnost događaja diskretno potcrtava apartno nježan trenutak dominantno jezovito intonirane skladbe Kevina MacLeoda The House of Leaves. Običnost ili uobičajenost dječje igre Matašić je malim pomakom odveo u neočekivane mentalne i ugođajne prostore, i to njegov film čini vrijednim.
Ponešto je pomaknut, ali na već podosta puta viđen način, i film Space Sh*tter Miloša i Ardene Ilić (potpisuju i vrlo simpatičan film potjere Uhvati macu koji bi se mogao označiti kao laka sinteza dokumentarnog, igranog i eksperimentalnog), politička SF parodija o svemircu koji na wc školjci na nekoj pustopoljini čita političke vijesti kao najbolji laksativ. Underground scenografija i kostimografija dopadljivi su, vrlo ugođajni sastojci idejno-humorno ipak banalnog filmića koji se oslanja na estetiku trasha , čiji je atmosferom kudikamo manje zanimljiv, ali u cjelini efektniji izdanak Izađi Darka Bizjaka. U njemu je riječ o političkoj horor parodiji u kojoj iskusni član izbornog povjerenstva koristi zombija ustalog iz groba kao glasača Zna se partije, što smo već imali prilike vidjeti u domaćim amaterskim produkcijama, ali usprkos toga satira nije puno izgubila na svježini.
Izađi, Darko Bizjak
Dokumentarni radovi programa doFuraj svoj film! također su demonstrirali popriličan pluralizam: od tipično razgledničkog pristupa preko prirodoslovnih zapisa do tzv. nultog stupnja dokumentarizma, uz još pokoji iskorak u drugim smjerovima (npr. namjenskog filma). Potpisniku ovih redaka, sukladno njegovim sklonostima, najzanimljiviji je bio autentični dokumentarizam (tj. spomenuti nulti stupanj dokumentarizma) dvaju radova Centra za film i video Dubrava. Prvi, Uspavanka, djelo je Lea Vitasovića i Ante Bašića. Na središnjem zagrebačkom trgu, na tramvajskoj stanici u smjeru zapada, kamera hvata dvojicu muškaraca viših srednjih godina i nižeg staleža, pri čemu dominantniji počinje pjevati u objektiv. Film se sastoji od napjeva tog muškarca iznimno izražajna lica na kojem je, kako bi se starinski reklo, život ostavio trag, no kamera uz prvi plan jednog odnosno dvojice muškaraca otvara perspektivu i u onaj drugi (u kojem npr. časna sestra mlađe dobi ulazi u tramvaj), ali i dalje u dubinu kadra, gdje se u daljini sužava Ilica i naslućuje mnoštvo ljudi u kretanju. Na toj reljefnoj pozadini iznimno živopisni, ad hoc pronađeni protagonist (zbog toga još upečatljiviji) fascinantnom spontanošću gradira dramaturgiju napjeva koje izvodi, krenuvši s „kad svane dan/ja idem kući sav nakresan“ (u tim trenucima sudrug ga pokušava pjesmom pratiti), a onda slijedi prijelaz u krasan melankolični klasik (gdje pratnje više nema, jer stvar, čini se, postaje odveć intimna) Adio bella Napoli („adio Mare/adio bella Napoli/adio cara mi(g)o/adio ljubavi“), da bi impresivna točka na i bila stavljena stihovima treće pjesme u nizu - „posmrtnoga marša neću/neću oca, neću majku/neću oca, neću majku/svirajte mi uspavanku“. Unutar samo jedne minute, služeći se isključivo pjevanim stihovima, slučajni je protagonist, očito vrlo samosvjesno, sažeo takoreći sav svoj život, a kad se tome dodaju već spomenute odlike- protagonistovo izvanredno ekspresivno lice te vještina autora u komponiranju kadra – jasno je da je Uspavanka pravi mali biser dokumentarizma oslonjenog na zatečenost, nepriređenost i dragocjen rad slučajnosti.
Istog je poetičkog usmjerenja Ulet Krešimira Šturlića, također autora iz Centra za film i video Dubrava, koji je negdje na morskoj plaži uočio potencijalnu izvanrednost nadolazećeg kanadera i počeo snimati. Pokazalo se da je to bio sjajan potez, jer slika kanarinski žutog kanadera između intenzivnog plavetnila neba i mora, kanadera koji prolijeće tik kraj kamenog mola s kupačima da bi se spustio na morsku površinu i napunio rezervoar, doista je izuzetna. Neuobičajen prizor senzacionalnih natruha više je nego dostatan za film trajanja do jedne minute, no Šturlić snima i dalje i bilježi gotovo sublimno uzdizanje kanadera, pri čemu mu ponovo slučajnost ide na ruku, jer mu smjer leta aviona omogućava da dotadašnje poluprofilno (bočno) i stražnje praćenje (ukošene) letjelice poantira čistom profilnom, naglašeno horizontalnom kompozicijom u kojoj kanader postaje sve manji i udaljeniji.
Na majstorstvo snimanja zatečenih i posve nepriređenih prizora u jednom kadru autora Uspavanke i Uleta, nastavlja se i Kamperska ljubav (doljepotpisanog autora, op. ur.) Damira Radića, no za razliku od Vitasovića i Bašića, odnosno Šturlića, Radić poseže za skrivenom kamerom, a objekt njegova već znanog voajerističkog pogleda nisu ljudi s ruba društva niti specifičan leteći stroj, nego mladi par koji razmjenjuje nježnosti u kampu ispred svog šatora (ljube se i grle dok ona na jahaći način njemu sjedi u krilu). I ovdje je na djelu reljefna kompozicija kadra s nekoliko planova/slojeva, s tim da Radić znatno ranije završava snimak te, kao svoj nekovrsni zaštitni znak, film poantira nizom od četiri (statične) fotografije mladih zaljubljenika, od kojih najmanje jedna širi prostor kadra u dubinu, otkrivajući more u pozadini. Ovakvom propoetičnom svršetku autor dodaje slikovnu odjavnicu s naslovom filma u okružju infantilnog crteža suncem obasjanog kampa, a potom i s vlastitim imenom na žutoj pozadini, čime voajeristički prosede na neki način ublažava sugestijom (takozvane) dječje nevinosti.
Book, Svetislav Cvetković, Zoran Šimunović i Tomislav Čavar
Sasvim drugi pol od dokumentarizma prethodno opisanih filmova jesu visokoestetizrani (prirodoslovni) radovi Lade Bartoničeka, odnosno Petra Kuzmanovića. Bartoniček u filmu Puž polučuje, uz uporabu pretapanja i čini se slow motiona, tehnički savršene prizore gibanja puža preko kamen(j)a, sjajno ističući dojam srodnosti teksture puževa tijela i kamena. Sve to praćeno je tipičnom (elektroničkom) atmosferskom glazbom koju je Bartoniček sam skladao, a autor se nije suzdržao ni od kadra u oko Sunca, kao ni poantiranja prizorom prevrnute prazne pužje kućice na neutralnoj pozadini. Istovrsnoj visokoj stilizaciji svjedočimo i u Kuzmanovićevim filmovima Morski ples i Sirena. U prvospomenutom na djelu su, s obzirom na produkcijski kontekst, tehnički zadivljujući podvodni (slow motion) prizori gibanja klobučaste životinje, također povezani pretapanjima i praćeni atmosferskom muzikom (Petra Srdarevića), ali za razliku od Bartoničeka, Kuzmanović dodaje dozu finog erotizma pridružujući prizorima krasne morske životinje izranjajuću djevojku skladnog tijela (u slow motionu, dakako). Nešto ranije klobučasto je biće povezao s leđima kupača snimljenima odozdo, iz mora, pa nije nemoguće da je namjera bila povezati podvodno stvorenje i s banalnim (neerotični obični/muški/kupač) i s uzvišenim (erotična mlada izranjajuća kupačica). U Sireni pak autor s leđa i iz blagog poluprofila snima (kamerom čiji je objektiv poetično prekriven kapima morske vode) djevojku na pramcu ploveće barke što ide ususret Suncu, poetična muzika stalno svira, a djevojka se naposljetku pretapa s dijagonalno kadriranom ribom naglašene krljušti. Sva tri filma fasciniraju tehničkom razinom koja daleko premašuje amaterske standarde, štoviše, pokazuje nešto što smo doduše već znali, ali rijetko viđali ovako uvjerljivo ilustrirano, a to je da zahvaljujući digitalnom razvoju danas nerijetko nije moguće povući ikakvu, a kamoli jasnu granicu između amaterske i profesionalne tehničke izvedbe. No istovremeno, ovi filmovi pokazuju još nešto što (već jako dugo) znamo - visokokompetentno ovladavanje tehnikom nije nikakva garancija visoke kreativnosti. Puž, Morski ples i Sirena izrazito su maniristički radovi na rubu kiča, ali mora se reći – onog boljeg kiča koji takvim ne bi ni bio doživljavan da nije sav natopljen toliko puta viđenim stilizacijama koje su postale sinonim stereotipne rutine. U svakom slučaju Bartoniček i Kuzmanić kao stvoreni su za popunjavanje televizijskih programskih intervala dopadljivim vinjetama, što govorim bez ikakve ironije.
Naposljetku, ostaje nam animirana sekcija, koja je usprkos malom broju radova (dva i pol, da tako kažem) uspjela iznjedriti pobjednika po glasovima publike. Riječ je o filmu Urlator Ivana Galića, temeljenom na poetici (takozvanog) infantilnog crteža i krajnje jednostavne animacije. Što se priče tiče, naslovni dinosaur urlator urla iz sveg glasa, izazivajući što čuđenje, što enervaciju drugih (antropomorfiziranih) gmazova, a prestaje i odlazi kad ptice izlete iz šume. No čini se da je njegovo urlikanje privuklo i pažnju (posade) ranije proletjelog letećeg tanjura, koji se po urlatorovom odlasku vraća i s nebeskih visina reflektorom osvjetljuje šumu. Tim prizorom film završava, pri čemu potpisniku ovog teksta poanta ostaje posve nerazabirljiva. Jasnijom se čini namjera autora da u svom uratku lišenom zvuka isti dočara vizualnim sredstvima, što čini dobro iako ne naročito originalno (tipična stripovska rješenja izlaska slova iz urlatorovih usta plus crtice odnosno črčkarije iznad glava onih koja ga slušaju, s dodatkom, recimo tako, brišuće pozadine kod nekih od likova), što se zapravo može zaključiti za cijeli film – kompetentno izvedeno i simpatično, ali na predobro utabanim tragovima, pri čemu odsustvo efektnije poante bitno remeti dojam.
I za Šok na izložbi Ljiljane Rohatinski može se reći slično. Ona rabi moderniju i elegantniju grafiku od Galića, iako se kod nje sve svodi na dvije figure (starijeg likovnog eksperta i mlađe žene koja sluša njegove frazeološke kritičke opise kod svakog umjetničkog djela kod kojeg zastanu), prazne bijele pozadine (što dobro sugerira sterilnost prostora mnogih galerija/muzeja), reducirane umjetnine na zidovima te na slovne ilustracije muškarčevih fraza u zraku. Film je unutar svojih minimalističkih grafičko-animacijskih okvira odlično dizajniran, no idejna poanta predobro je poznata – nadmeni muškarac će kod neke mrlje na zidu, misleći da se radi o umjetničkom izlošku, izgovoriti neke od svojih uobičajenih fraza, da bi ostao šokiran kad čistačica mrlju počne prati, jer je zapravo riječ, kako saznajemo u flešbeku, o ostacima vina slučajno prolivenog po zidu. Dakle, Šok na izložbi ruga se umjetničkom snobizmu na vrlo sličan način kao što su se recimo rugali Ante Babaja i Božidar Violić prije 54 godine u svom igranom kratkišu Nesporazum, i doista je šteta što fin dizajn filma Ljiljane Rohatinski nije popunjen intriganNi osnovna poruka Svetislava Cvetkovića, Zorana Šimunovića i Tomislava Čavara, autora (animirano)-eksperimentalnog filma BooK, nije naročito originalna – današnji je čovjek izgubljen u nepreglednoj i kaotičnoj masi informacija digitalnog doba. No za razliku od prethodnog slučaja, tvorci ovog filma ne isporučuju svoju poruku na najizravniji mogući način, nego je maskiraju poprilično dojmljivim postupkom razbacivanja crnih slova, brojeva i inih znakova (među kojima se osobito, sa snagom poante, ističe upitnik) po bijelom odnosno krem zidu (koji je pri početku i prostor atmosferične igre svjetlosti i sjene), znakova koji se povremeno sabiru i u neko značenje (npr. ispisuju naslovnu riječ knjiga), a svemu tome pridružuje se figura prvo odjevenog, a onda razodjevenog mladića (koji noseći crvenu knjigu u svijet filma unosi boju), dok je vizualni aspekt u savršenom skladu s pjesmom koja se odvija za cijelo vrijeme njegova trajanja (pa film može funkcionirati i kao spot za tu pjesmu, a riječ je o Human Behaviour Bjork). Kaotičnost redanja i kretanja znakova i predmeta po zidu, uključujući tu i opredmećenog i oznakovljenog čovjeka, umješno upućuje na kaotičnost svijeta koji nastanjujemo, svijeta koji je u toj svojoj kaotičnosti istovremeno slojevit i bogat na jednoj strani te plošan na drugoj, baš kao i svijet samog filma. BooK je uz Uspavanku najdojmljivije ostvarenje ovogodišnjeg selekcije doFuraj svoj film!, a činjenica kako je riječ o filmovima osovljenima o dvije dijametralno različite umjetničke metode, pa moguće i o dva posve različita shvaćanja umjetnosti i umjetničkog djela, samo dokazuje koliko je svijet amaterske filmotvorbe u Hrvatskoj slojevit i bogat u svojoj pluralnosti.tnijim i originalnijim sadržajem.