Premda su ostvarenja polaznika Pulske filmske tvornice i prije predstavljana javnosti, 11. listopada, u klubu PFT-a održana je prva klupska revija navedene filmske radionice koja pod vodstvom Marka Zdravkovića-Kunca od 2004. djeluje u sklopu Festivala igranoga filma u Puli, a u kojoj je dosad nastalo šezdesetak kratkometražnih radova mladih i ne tako mladih filmskih entuzijasta.
Na reviji je prikazano deset filmova nastalih u razdoblju od 2008. do 2011, koje su za tu prigodu, na poziv Pulske filmske tvornice izabrali redatelj Goran Dević, redatelj i filmski kritičar Elvis Lenić te filmski kritičar Janko Heidl. Glasovanjem publike oblikovana je ljestvica najboljih tvorničkih filmova nastalih u tom razdoblju:
- 1. Asylum, Dario Plejić
- 2. Kamavtut (Volim te), Ana Fornažar
- 3. Traži se happy end, Maja Koroman
- 4. Sizifova mora, Jelena Dragaš
Cijena prijateljstva, Edi Benčić
- 5. Kako Tina zamišlja moje vjenčanje, Sanda Letonja-Marjanović
Čistina, Vjekoslav Gašparović
Kuda plovi ovaj brod, Vanja Ujčić
- 6. Katarina, Maja Dražić
- 7. Kako sam..., Zlatko Pančić
Mada je riječ o početničkim ostvarenjima, svi se radovi odlikuju približnom razinom razmjerno visoke kvalitete koja počiva na malne neodoljivo šarmantno slobodnoj uporabi filmskog jezika i filmskih mogućnosti u proračunsko-produkcijski minimalističkim okolnostima. Mahom živa, zanimljiva i intrigantna ostvarenja osobito privlače time što ne robuju standardima i klišejima niti se doimaju sputanima formalnim konvencijama. Sadržajno-tematski, autori su nedvojbeno na pravome putu, jer se znatiželjno i uvjerljivo, primjereno ambiciozno, ali ne i pretenciozno, istodobno igralački i ozbiljno, iskreno i otvoreno, često s privlačnom notom zdrave samoironije, bave onime što poznaju, onime što ih prirodno i istinski intrigira – ljudima i životom oko sebe. Navedene vrline prečesto nedostaju i u djelima afirmiranijih filmaša.
Iako su u izboru publike zauzeli nešto niža mjesta na gore navedenoj ljestvici, naslovi Katarina (15 min., 2010) Maje Dražić i Čistina (11 min., 2010) Vjekoslava Gašparovića, nastali uz umjetničko mentorsko vodstvo Biljane Čakić-Veselič, dojmljiva su, zadivljujuće osebujna i zrela, posve zaokružena ostvarenja što pripadaju u vrh ionako visokovrijedne novije hrvatske kratkometražne filmske proizvodnje. Oba filma poetskom tankoćutnošću tematiziraju uzurpaciju javnoga prostora napuštenih i zapuštenih nekadašnjih vojarni Jugoslavenske narodne armije na pulskome gradskom području, koji već dvadesetak godina zjape prazni i neiskorišteni te u koje je običnom građaninu pristup zabranjen.
Čistina, Vjekoslav Gašparović, 2010.
Dokumentarni film naglašeno eksperimentalnoga okusa, Gašparovićeva Čistina protagonistovim razmišljanjima u offu i arhivskim dokumentarnim zvučnim zapisima, razmjerno izravno, no ne i banalno, progovara o društvenom problemu nedostupnosti prelijepog i smirujućeg prostora pulskoga poluotoka Muzila građanima Pule, iako je formalno riječ o javnom dobru, čemu su u pozadini, dakako, zemljišno-poslovno-investicijske makinacije združene braće političkih i financijskih moćnika. Protagonist je autor sam, koji je, zahvaljujući svojem zanimanju geodeta, bio u prigodi radno boraviti na Muzilu te je ondje doživio, kako kaže, "ljepotu osjećaja prostranstva". Sastavljena pretežno od snimaka suhonjavih vlati visoke trave što lelujaju na vjetru za vrućega ljetnoga dana, među kojima povremeno zatječemo i spomenutog naratora što nesigurno, isprekidano i neodlučno iznosi svoje misli o osjećaju slobode u bivšem vojnom objektu, Čistina uz minimum sredstava i motiva, dobro pogođenim elegičnim ritmom koji primjereno slijedi protagonistov tempo, istodobno uspostavlja dojmljiv ugođaj i poprilično jasno progovara o društvenim anomalijama koje nas se izravno tiču.
Kako nas obavještava odjavni natpis Katarine, taj je igrani kratkiš s nemalim osloncem u poetici eksperimentalnoga filma snimljen u prostoru napuštene vojarne Sv. Katarina –Monumenti u pulskome zaljevu. Iz samog filma, međutim, tek pretpostavljamo da su derutne građevine među kojima se kreće protagonistica – možda je naslov filma njezino ime – nekoć bili objekti institucijskoga, moguće vojnoga smještaja. No, već i ta naznaka daje bogatu dimenziju doživljaju i tumačenju zbivanja u kojem mlađahna žena (Maja Dražić) smirenom srčanošću preobličuje ruinu u šaren, uredan, čist i vedar prostor što će po duhu odgovarati okolišu kojim, unatoč prethodnom nagrđivanju ljudskom rukom, odvajkada postojano dominiraju smirujuće plavetnilo neba i mora te svježina laganog povjetarca. Jasno određen stilizacijski ključ začudnosti proveden je nenametljivom dosljednošću, a izgrađen je na vizualnoj opreci između živo-šarenog i odumiruće-oronuloga te na uskraćivanju tumačenja narativne linije zbivanja. Posve je jasno da protagonistica posprema i uređuje, no izborom očito artificijelnih, nesvakidašnjih rekvizita kojima se koristi naglašeno se sugerira kako ona nije žena koja je, recimo, zadužena ili angažirana za taj posao. Zašto ona to radi? Realno nelogično je i da u tom ambijentu na osami ima na raspolaganju sve ono čime se služi. Čije li su stare cipele koje svako toliko pronalazi? Odakle rublje koje valja oprati? Tko li je monociklist koji tu i tamo prođe? Odgovori na ta pitanja nisu ponuđeni i gledatelj je mudro ponukan da sam dovršava misli i ideje te donosi zaključke o ponuđenim metaforičnim radnjama snimljenima manje-više kao da je riječ o nečem svakodnevnom, bez korištenja začudnih filmskih sredstava – primjerice neobičnih kutova kamere ili ekstremnih objektiva. Vizualno i ritmički ugodna cjelina umjereno nelagodnog podteksta odiše finom atmosferom melankolične tajanstvenosti te suptilno prepleće nemile duhove prošlosti sa slutnjom vjere u boljitak, baš kao i intimno s društveno relevantnim te se jednako može doživjeti i kao "priča o ženi koja čisti ruševne prostore vlastite psihe", kako veli službena crtica uz film, i kao angažirana meditacija šireg značenja, vezana uz, recimo, prijedlog da cijelo društvo očisti ostatke prošlosti koji nam zagorčavaju sadašnjost.
Katarina, Maja Dražić, 2010.
Slobodnim odnosom prema filmskoj formi osvajaju dokumentarci Kamavtut (Volim te) (24 min., 2008) Ane Fornažar i Traži se happy end (14 min., 2008) Maje Koroman, prvi vezan uz tradicionalne romske svadbene običaje (ne samo) u Vodnjanu, drugi o neobičnoj, za potrebe ovoga filma induciranoj javnoj potrazi nekoliko mladih Puljanki za dečkom, čiji se dio duhovito odigrava i na velikom ekranu pulske Arene za trajanja filmskoga festivala. Intuitivno organiziranim nizovima prizora, oba ova vrlo zanimljiva filma ostavljaju dojam lepršave neurednosti, ali nipošto ne i manjkavosti, amaterizma u najboljem smislu toga pojma. Ne poštujući formalnosti, nego baratajući filmskim izrazom kako im se u kojem trenutku učinilo zgodnim i primjerenim, obje su autorice ostvarile iznimno šarmantna djela iz kojih neodoljivo izviru život i mladenački duh. Samim se sobom pozabavio i Zlatko Pančić u, sva je prilika, autobiografskom naslovu Kako sam... (6 min., 2008) koji igrano-dokumentarnim postupkom rekonstruira i tihom duhovitošću ironizira razdoblje osobne zbunjenosti i neusmjerenosti, u kojem je od raznih ljudi dobivao kojekakve stručne savjete, eda bi iz depresije izišao bacivši pogled na ne osobito poticajan prizor teretnih kontejnera i dizalica u gradskoj luci.
Kamavtut (Volim te), Ana Fornažar, 2008.
Veliki tanker usidren ispred Pule, uz male siluete osamljenog ribiča i djevojke što se sunča na rivi, u središtu je vizualne pozornosti minimalističkog jednominutnog eksperimentalno
(-igranog) filma jednostavnog i jasnog, mada ne odveć originalnog koncepta Kuda plovi ovaj brod (2008) Vanje Ujčića, snimljenog u jednom statičnom kadru, uslojenom tonskom podlogom izvještaja o redu plovidbe.
Naglašeno eksperimentalna, ali manje formalna, odnosno opuštenija u istraživanju forme i sadržaja igrana je Sizifova mora (9 min., 2008) Jelene Dragaš, koja prati čovjeka zapuštena izgleda, no dobre fizičke spremnosti, koji je stigao niotkuda, kako, mahom osamljen, uz određene napore prelazi neki samo njemu znan, ali istodobno i neznan put koji je očito sudbinski dužan savladati. Donekle predugačak, ali domišljat i primjereno misaon, jednostavan i entuzijastički izveden film uvelike osvaja i izvrsnim izborom glavnog glumca, fizički zanimljivog i glumačkom manirom darovitog naturščika koji, doduše, nije ovladao glumačkim tehnikama, no izvrsno razumije što i zašto radi u ovom neobičnom pothvatu. Riječ je o pulskom multimedijalnom umjetniku s margine Josipu Pinu Ivančiću, što priči daje moguću dodatnu dimenziju povezivanja s njegovim artističkim radom, no film i glumac jednako dobro funkcioniraju i bez ikakva gledateljeva znanja o Ivančićevu profilu.
Traži se happy end, Maja Koroman, 2008.
Kad smo već pri glumi, spomenimo kako je ona zapravo najveći problem filmaša Pulske filmske tvornice. U primarno igranim ostvarenjima što više ili manje stilizirano nastoje oponašati realnost, glumački se nastupi doimaju drvenima i nespretnima ispod razine tolerantne prihvatljivosti, što je i rezultiralo činjenicom da su izbornici iz konačnog izbora mahom eliminirali filmove, recimo, klasičnijeg igranofilmskog usmjerenja, a uvrstili one u kojima su glumačke nesklapnosti usklađene s otklonom djela u smjeru eksperimentalnog ili dokumentarnoga.
Glumačke nezgrapnosti nisu pretjerano zasmetale u tek dvama filmovia, ekonomično sabijenoj, šarmantno izravnoj kritici malog poduzetništva na hrvatski način Cijeni prijateljstva (kronologija) (8 min., 2011) Edija Benčića i u humorno-fantastičnom Kako Tina zamišlja moje vjenčanje (12 min, 2011) Sande Letonje-Marjanović.
S glumom, pak, nije bilo ni najmanjeg problema u djelu koje je publika najbolje ocijenila, crtanom, ali ne i animiranom filmu Asylum (10 min., 2009) Daria Pejića, koji nizom nepomičnih, sugestivno ekspresionističkih crteža, s ponešto rekadriranja unutar statične slike, iznosi maglovitu priču o neprilagođenom čovjeku i uz promišljenu uporabu zvuka uspješno gradi tmurnu atmosferu tjeskobe.
Asylum, Dario Pejić, 2009.
Neka mi na kraju bude dopušteno spomenuti u ovu konkurenciju neuvršten, šarmantan autodokumentarac Regional Express vs Orto-Uljanik (14 min., 2011) Safeta Omerovića, u kojem autor nepretenciozno, s primjesama igrane rekonstrukcije bilježi svoj tipičan dan u kojem, nakon punog radnog vremena u brodogradilištu Uljaniku, poslijepodne radi kao fotoreporter za lokalni portal Regional Express. Snimljen sirovo-amaterskim entuzijazmom, Omerovićev autoportret nadilazi moguće okvire kućnog videa i u konačnici rječito dokumentira život u Hrvatskoj danas, u kojoj smo, eto, djelomično ostvarili američki san te oni koji nisu proglašeni viškom radne snage moraju raditi dva posla, a u međuvremenu još i obrađivati vrt, ne bi li stekli dovoljno za pristojan život svoje obitelji, čije članove vide samo na spavanju.
Regional Express vs Orto-Uljanik, Safet Omerović, 2011.
U u nas nedavno prevedenoj knjizi Filmske lekcije (Meandarmedia, 2012) Laurenta Tirarda, četrdesetak vrhunskih svjetskih redatelja govori o svojim iskustvima te, među ostalim, savjetuje budućim filmašima kako najbolje započeti moguću redateljsku karijeru. Temeljna uputa većine njih, izrečena na ovaj ili onaj način, jest: uzmite kameru i snimajte, po mogućnosti nešto s čime svakodnevno živite i o onome što vam je često u mislima. Bilo da su u radionicu došli s ozbiljnijim filmotvoračkim ambicijama, bilo da su se u njoj obreli tek izletnički, filmaši Pulske (uvelike kreativne) filmske tvornice čine upravo to.