Lokacijski neusidrena Revija hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva ove je godine održana 44. put, a mjesto trodnevnog zbivanja u čijoj je konkurenciji prikazan 61 kratki film (od 159 prijavljenih) bilo je Đakovo.
Kako se Revija nalazi pri kraju godišnjeg festivalsko-revijskog itinerara, mnogi filmovi na nju stižu pošto su se već predstavili na prethodnim festivalima, revijama i smotrama, tako da su oko četvrtine konkurencije 44. revije činila ostvarenja viđena na primjerice Danima hrvatskoga filma ili na Zagrebačkome filmskom festivalu, najistaknutijim promotorima domaćeg kratkoga filma, ali i na drugim sličnim događajima na kojima su neki bili i nagrađeni, te smo tim povodima o mnogima od njih – primjerice o prvonagrađenom Ja sam svoj život posložila (27 min., ADU, 2012) Sonje Tarokić, drugonagrađenima Goli sati (19 min., ADU, 2011) Igora Bezinovića, Prva dama Dubrave (20 min., ADU, 2011) Barbare Vekarić i Site Selection (3 min., KKZ, 2011) Mare Šuljak, trećenagrađenom Šljokice (2 min., ALU, 2011) Marine Burolo kao i o nenagrađenima Amateri (7 min., ADU, 2012) Luke Čurčića, Rekao je da je jako umoran (12 min., KKZ, 2012) Ivane Škrabalo, Dream Myself Away (11 min., KKZ, 2012) Josipa Žuvana, Zagreb – Ivanić Grad – Zagreb (5 min., KKZ, 2011) Natka Stipaničeva ili Sotonin sin (10 min., Ustanova Zagreb film, 2012) Marka Dješke – pisali na ovim stranicama, pa ćemo ih ovom prigodom zaobići.
Među najzanimljivijim prikazanim filmovima svakako su bili takozvani hibridi, oni koje je poprilično teško, ako ne i nemoguće smjestiti u određeni rod, zbog čega se odluka da se za nagrade i priznanja – kojih ne manjka: ove je godine nagrađeno petnaest, dakle četvrtina ostvarenja – ravnopravno natječu igrani, dokumentarni, eksperimentalni i animirani uraci te glazbeni i reklamni spotovi čini posve opravdanom. Žiriju – istodobno ocjenjivačkom i izborničkom, a ove su ga godine činili montažer Staša Čelan, redatelji Čejen Černić i Zvonimir Jurić, teoretičarka umjetnosti Leonida Kovač te predsjednik Foto-kino kluba Đakovo Damir Tomić – stoga nema druge nego ravnati se prema krilatici "Sve je to movie!", koju je upornim višedesetljetnim ponavljanjem u promet stavio Tomislav Gotovac.
Rosebud!, Ivan Stanić
Iako ih svakako uvažavamo, u ovom ćemo osvrtu više-manje ignorirati odluke žirija te za početak spomenuti dva nenagrađena ostvarenja, jedan igrano-eksperimentalni i jedan dokumentarno-eksperimentalni film što u svoj korpus efektno ugrađuju performativnu umjetnost. Rosebud! (9 min., AKC Medika, 2012) Ivana Stanića sastavljen je od tri jasno podijeljena čina. Prvi, u crno-bijelom izdanju, prati urednog čovjeka (Oliver Kovač) koji ide uokolo gradskim ambijentima nevesela ozračja i povremeno, kao po nekoj dužnosti ili kao da odašilje poziv u pomoć, u pozitivan ishod kojega zapravo ne vjeruje, preko megafona izvikuje riječ rosebud, na što nazočni – slučajni, autentični prolaznici, primjerice putnici u tramvaju – reagiraju ovako ili onako, uglavnom bezvoljno i nezainteresirano, a što ostavlja dojam, odnosno izvedeno je po načelu dokumentarne snimke kakve (polu)anonimne umjetničke akcije-performansa u javnome prostoru. U drugom dijelu, u kojem se u crno-bijeloj slici pojavljuju i obojeni dijelovi, rečeni je protagonist tek jedan od nekoliko zaposlenika koji u nekoj retrofuturističkoj inačici vrlo stilizirane manufakture-laboratorija, robotsko-kirurškom preciznošću, razmjerno ukočeno i konspirativno izrađuju razglednice s crtežom dječarca (?) koji leti nebom jašući svinju. I, naposljetku, u trećem dijelu, snimljenom (prikazanom) u boji, rečeni junak sjedi sam u gledalištu velike sportske dvorane i promatra djevojku (Izabela Čerkuć) koja na klizalištu vrsno i predano izvodi figure umjetničkog klizanja. Kao i gro djela eksperimentalnog duha i ovo odiše enigmatičnošću te je podložno raznoraznim tumačenjima, a u jednom od njih mogli bismo reći da je riječ o neizravnom prikazu traganja pojedinca za svijetlim perspektivama kakve su mu oslikavane u djetinjstvu i ranoj mladosti (tako bi nešto, pretpostavljamo, asocirao naslovni velsovski-građanin kejnovski pupoljak), a u današnjim im olovno sivim vremenima jedva nalazi traga. Kako god bilo, razmjerno raznorodni dijelovi cjeline, što odiše nekom izvedenicom kafkijansko-orvelovske atmosfere, doimaju se snažno povezanima unutarnjom logikom i odrazom jakog osjećaja, recimo, otuđenosti, nerealiziranosti i sputanosti, a svakako nezadovoljstva okolnostima življenja, izraženog na nestereotipan i uvelike dojmljiv način.
Otpor, Gildo Bavčević
Nezadovoljstvo životnim okolnostima puno konkretnije iskazuje i društveno angažirani dokumentarac Otpor (6 min., UMAS, 2012) Gilda Bavčevića, koji se kroz priču o usponu i padu osvježavajućeg napitka Pipi, nekadašnje dike i ponosa splitske tvrtke Dalmacijavino za proizvodnju alkoholnih i bezalkoholnih pića, osvrće na propast tog nekoć uspješnog poduzeća koje je, poput mnogih drugih u samostalnoj Hrvatskoj, upropašteno i opljačkano sustavnim orkestrirano-malverzacijskim potezima vladajućih moćnika. Povijest Pipija predstavljena je u offu što ga izgovara neprofesionalna spikerica (glas naroda, jedna od nas), a slika se, uz tek malo arhivske građe vezane uz temu, sastoji od snimaka gerilske arome što bilježe vrlo svježe performanse naslovljene Otpor, održane u Splitu, Zagrebu i Ljubljani (prva u devastiranom pogonu Dalmacijavina, druge dvije u galerijskim prostorima) u kojima umjetnici-aktivisti pod krinkom Anonymousa, nastojeći skrenuti pozornost na financijsko pustošenje Dalmacijavina, spravljaju molotovljeve koktele u bočicama Pipija. Spoj svojevrsne kriptičnosti – što se očituje u isprva poprilično nejasnoj vezi između slike i tona – i posve izravne osude privatizacijskih pronevjera s domoljubnim pečatom rezultira djelom što uspješno predočava eksplozivan naboj frustriranog puka.
Found Footage Mr Chips 2012, Željko Radivoj
Performans je kao sastavni dio oblikovanja svojeg filma o nezadovoljstvu inventivno upotrijebio i Toma Šimundža u intrigantnoj (pseudo)autoportretnoj dokufikciji Moja noć pod suncem (14 min., Toma Šimundža, 2012), a pod aurom tog umjetničkog odsječka realiziran je i dokumentarno-eksperimentalni naslov Fotoni prošlosti (Beogradska ljubavna priča) (13 min., KKZ-SF, 2012) Željka Radivoja – dobitnika nagrade publike – snimka nastupa Tomislava Gotovca koji s originalne 8-milimetarske, odnosno 16-milimetarske vrpce javno projicira svoja dva Obiteljska filma (Obiteljski film I,1971. i Obiteljski film II,1973), svojevrsne kućne porniće, i usput ih komentira nazočnoj publici. Svaki Gotovčev javni nastup bez dvojbe možemo smatrati performansom, ako ne zbog drugoga, onda zbog toga što je on tvrdio da je sve što u životu čini umjetnička akcija, a Radivoj najveći dio filma posvećuje snimanju upaljene žarulje u mraku, čije svjetlo uz pomoć optičkih trikova poprima zanimljive oblike, što bi se možda moglo interpretirati kao sugestija ideje da su Gotovac i njegovo djelo bili svjetlo u tami koje je katkada bilo teško prepoznati. Radivoj je predstavljen s još dva filma – Izvan kruga (18 min., KKZ-SF, 2012) snimljen je u jednom kadru, sa stražnjeg sjedala automobila i usredotočen je na vozača, redatelja samog, koji kruži ulicama Zagreba dok na radiju sluša emisiju Filmoskop u kojoj se emitira prilog o njegovu filmskom opusu; Found Footage 2012 Mr Chips (9 min., KKZ-SF, 2012) sadašnjim je autorovim komentarom uokviren iznimno šarmantan kratki ironično-buntovnički Radivojev amaterski dokumentarno-igrano-eksperimentalni film Mr. Chips, to smo mi! iz 1969.
Mima i Marta, Damir Radić i Sanja Ribičić Radić
Found footage poslužio je i kao podloga za vizualno i ugođajno zanimljivu body art intervenciju u ovom zgodom tuđe umjetničko djelo, u eksperimentalnom radu Film Sanje RR i Damira Radića za Damira Očka i Branku Benčić (15 min., Nezavisna produkcija, 2012) Sanje Ribičić Radić i Damira Radića, u kojem autorski par sjenama i siluetama vlastita tijela, na licu mjesta, spontano improvizacijski, u finom dosluhu s predloškom, dograđuje eksperimentalni film Damira Očka The Moon Shall Never Take My Voice (2010) dok se ovaj projicira u sklopu izložbe toga multimedijalnog umjetnika u MM centru Luka u Puli, što ju je postavila kustosica Branka Benčić.
Finili su Mare bali, Natko Stipaničev
Još uspjelijim, štoviše jednim od najuspjelijih na Reviji, doima se drugi konkurentni film istog autorskog dvojca, Mima i Marta – aktivistički ljubavni film (37 min., Nezavisna produkcija, 2012) – nagrađen Posebnom nagradom žirija – u kojem par iz naslova (jedna od njih je filmska kritičarka Mima Simić) govori o svojoj ljubavnoj vezi i odnosu okoline prema njoj. Ostvaren pretežno u formi intervjua vođenog u životnom prostoru protagonistica koje tijekom filma mahom sjede jedna do druge na krevetu i obraćaju se izravno kameri, odnosno autorima i intervjuerima iza nje, taj posve jednostavno koncipiran dokumentarac uzorit je primjer toga kako za dojmljiv film katkada uopće nije potrebno posezati gotovo ni za čime iz bogate lepeze filmotvoračkog repertoara – za čaroliju je gdjegod sasvim dovoljno staviti kameru na pravo mjesto i snimiti zanimljive ljude kako nešto rade ili govore. Filmaševa je vještina izabrati odgovarajuće osobe, stvoriti odgovarajuće okružje i postavljati odgovarajuća pitanja. Radićima je to ovom prigodom uspjelo bez ostatka, a rezultat je uzbudljivo, dirljivo i dražesno ostvarenje, vibrantnost kojega najvećma leži na prirodnom, nenametljivom, nehinjenom, inteligentnom i živom ponašanju partnerica među kojima se itekako osjeti zračenje energije još (razmjerno) svježih zaljubljenica i koje intuitivno biraju pravu, ni preveliku ni premalu, mjeru otvaranja ispred kamere koja će zabilježeno, pretpostavljivo je, posredovati mnogobrojnoj publici. Riječ je upravo o onom čudu o kojem je kao o najvećoj vrijednosti filmske umjetnosti, za svojeg boravka u Zagrebu, govorio Istvan Szabo (vidi transkript razgovora pod naslovom Krupni plan najveće je blago filma u ovom broju Zapisa). Dodatne pohvale izaziva i podnaslovom naglašena aktivistička crta djela koje o u nas još uvijek šire neprihvaćenoj lezbijskoj ljubavi, odnosno vezi, govori i pokazuje je bez povišenih tonova,čime je lucidno promovira neusporedivo uspješnije no što bi to učinilo s prstom u zraku. Spomenimo još da je razgovor vješto ispresijecan ilustrativnim istršcima uglavnom arhivske građe, no dodajmo i to da se čini kako bi cjelina bila još upečatljivija, a svakako neposrednija i čišća, da u njoj nema ničega drugoga do frontalnih snimki Mime i Marte.
I na kraju spomenimo još jedan od vrhunaca 44. revije, animirani film Finili su Mare bali (9 min., ALU, 2012) produktivnog Natka Stipaničeva, nagrađen trećom nagradom. Sugestivan film o ostarjelom, istrošenom i bezvoljnom ribarskom bračnom paru u možebitno postapokaliptičnoj budućnosti, kroz skladan balans tona, kolora, ritma, zvukovlja, sadržaja, pripovijedanja i inoga ostvaruje elegično-melankoličnu meditaciju o prolaznosti, odumiranju i razočaranju.