Knjiga Film: zabava, žanr, stil dr Hrvoja Turkovića zbirka
je uzajamno povezanih filmsko-teorijskih i filmsko-povijesnih
studija/eseja koje je autor pisao i dijelom objavljivao
u razdoblju od 1986. do danas.
Film: zabava, žanr, stil u grubo se može podijeliti u
tri cjeline koje su već naznačene u naslovu. Prvu i najmanju
cjelinu čini tekst »Zabava i umjetnost: što je zabava«,
u kojem autor teorijski tematizira postojanje tzv. zabavne
kulture, te odnos te kulture prema onoj tzv. ozbiljnoj.
Turković pristupajući tom problemu polazi iz metodološke
perspektive psihologije i sociologije, teoretizira o prirodi
zabave i slobodnog vremena te smješta umjetničku praksu
i film kao njezin dio u taj novi socijalni kontekst. Pri
tom Turković teorijski uvjerljivo argumentira da je čitavo
područje zabave u biti specijalni oblik zabave/dokolice
unutar kojeg su distinkcije visoke i niske kulture, odnosno
umjetnosti i zabave razvijene kao socijalne i cehovske distinkcije
preko kojih se proizvodne i recepcijske grupe pozicioniraju
prema ostalim proizvodnim praksama.
U drugom i najvećem dijelu knjige »Žanr i žanrovi« Turković
tematizira filmsku genologiju. Predstavljajući različite
koncepcije književne genologije te metodološke pristupe
filmskoj genologiji, Turković predstavlja različite ikonografske,
strukturalno-naratološke i sižejne teorije žanra. Odbacujući
krajnji relativizam u žanrovskoj teoriji, zagovara razumijevanje
žanra kao prirodne kategorije koja se stječe, a ne uči.
Autor insistira na tomu da žanrovi imaju tržišno-regulatornu,
recepcijsku i proizvodnu funkciju, te pokazuje njihovo funkcioniranje.
U nastavku knjige slijedi pet eseja u kojima Turković
teorijsko promišljanje žanra razrađuje na primjeru pet različitih
žanrova. Bavi se horrorom (»Modeliranje ugroženosti: filmovi
strave«), filmskim fantasyjem (»Filmovi »mašte i magije««),
povijesnim filmom (»Kad je film povijesan?«), te komedijom
koju promatra iz perspektive epistemologije (»Epistemološka
funkcija komike — karikatura, geg i komično«). Najintrigantniji
je peti esej o filmskoj žanrovskoj praksi, »Drama — je li
riječ o filmskom žanru?« u kojem Turković brani postojanje
drame kao zasebnog žanrovskog entiteta, a ne samo kao produkcijske
i recepcijske ladice u koju se umeću filmovi kojima se ne
može nadjenuti jasnija generička etiketa. Taj esej pruža
sasvim novi i izdvojeni pogled na ovaj problem, pa je moguće
da će izazvati i produktivne protimbe.
Treći i najznačajniji dio Turkovićeve zbirke nosi naslov
»Stil i stilske promjene«, a strukturiran je slično kao
i prethodni. Sadrži uvodnu teorijsku studiju o jednom pojmu
(»Što je stil?«), nakon koje slijedi pet studija o pet redatelja
u kojima se tematizira način na koji se različite stilske
paradigme presijecaju unutar jednog opusa ili čak djela.
U uvodnom poglavlju, Turković predstavlja različite teorije
stila u teoriji književnosti, filmologiji i semiologiji,
dijeleći ih u tri tradicije — stilizacijsku, formativnu
i konfigurativnu. Turković pokazuje kako se stil manifestira
kao sustavni niz kreativnih izbora unutar polja zadanih
mogućnosti, te kako su te invarijante hijerarhijski organizirane,
tako da stil postoji na razini žanrova, epoha, stilskih
formacija, ali i opusa, pojedinih filmova i dijelova filmova.
Autor također analizira funkcioniranje stilske dominante
i recepciju stila.
U nastavku, Turković iz stilističke perspektive proučava
opus pet autora: Jean-Luca Godarda, Georgea Lucasa, Ante
Babaje, Branka Bauera i Branka Belana. Studija o Belanu
je najopsežnija i koncentrira se na recepcijske mijene koje
je doživio njegov film Koncert (1954). Turković pokazuje
kako je prvotno negativna percepcija filma prešla u naknadnu
revalorizaciju zahvaljujući smjeni stilske paradigme od
klasičnog narativnog prema modernističkom stilu. Turkovićevih
pet redateljskih portreta razlikuju se po vremenu nastanka,
formi i diskursu, no svaki od njih posebice najkvalitetnija
je stručna literatura o tim redateljima dostupna na hrvatskom.
Osobito treba naglasiti tri studije o hrvatskim autorima,
s obzirom da one čine pravu iznimku u suši stručne literature
o povijesti hrvatskoga filma.
Tekstovi iz knjige Film: zabava, žanr, stil manjim su dijelom
neobjavljeni, a većim dijelom su se pojavljivali u periodici
od 1986. do danas. No, unatoč tomu, tekstovi se mahom pojavljuju
inovirani, prepravljeni i dopunjeni znanstvenim i povijesnim
saznanjima nataloženim od vremena izlaska.
U svom izvornom časopisnom obliku mnogi tekstovi iz knjige
više nisu dostupni studentima filma koji ih ovom knjigom
dobivaju u jednom svesku. Studije o zabavi, žanru i stilu
iz prvog dijela knjige vjerojatno će postati obaveznom literaturom
za sve studente teorije filma na Akademiji dramskih umjetnosti
i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studije o stilu, stilskim
formacijama i povijesti stila važna su pomoć studentima
koji na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Akademiji dramskih
umjetnosti, te Umjetničkim akademijama uče povijest filma.
Njima mogu biti korisni i eseji o Godardu i Lucasu.
Studije o Babaji, Baueru i Belanu pak, već su dio obavezne
literature za kolegij povijesti hrvatskog filma na Humanističkim
studijima u Splitu, a iz iskustva mi je poznato da ih studenti
teško nabavljaju. Osim što će poslužiti studentima više
fakulteta, knjiga Film: zabava, žanr, stil, zbog teorijske
egzaktnosti i popularnosti pristupa bit će i uspjela priručnička
pomoć neprofesionalnim filmofilima.