Zapis

Drugi put, u jednako toliko godina, u dvorani MM Studentskoga centra, održana je Revija 60 sekundi hrvatskog filma.
Prošle godine inicirana priredba i ovaj je put opravdala svoju smislenost.
Naime, spomenuti maleni festival u samu se začetku morao na neki način opravdavati kao još jedna manifestacija, pored već posve afirmirane Požege i Hrvatske revije jednominutnog filma.
Iako požeški festival u naslovu nosi nacionalni pridjev, već je poodavno prerastao hrvatske okvire i postao respektabilnom međunarodnom filmskom činjenicom u okviru toga, čini se, vrlo privlačna podžanra kratkoga filma. Dakle, minuta se pokazuje sve poželjnijim formalno-sadržajnim izazovom, posebice mlađih autora.
60 sekundi hrvatskog filma, mogli bismo kazati nakon druge godine njegova održavanja, također je na putu da postane tradicionalnim.
Jer, za razliku od požeškoga festivala, ta priredba okuplja jednogodišnju, jednominutnu produkciju isključivo hrvatskih autora.
Nakon što je prvoodržana, lanjska izvedba obuhvaćala dvogodišnju produkciju od osamdesetak naslova, ovogodišnjih je 60 sekundi hrvatskog filma uglavnom, uz tek poneku iznimku, obuhvatilo radove nastale tijekom 2005.
Opet, za razliku od Požege, radovi se ovdje ne selektiraju, nego svi pristigli imaju (demokratsko!) pravo sudjelovati pred publikom i stručnim ocjenjivačkim sudom, na čelu s Krešimirem Mikićem.
Od pristigla 63 rada, tehnički je 61 zadovoljio osnovne tehničke uvjete za prikazivanje na Reviji, tako da možemo reći da interes za nju ne jenjava.
Naprotiv!

Kvačovjek Ivana Klepca

Iako možda sveukupna kvaliteta radova prikazanih na priredbi nije bila ujednačena i na nekom visokom prosjeku cjeline, ipak nije ni razočarala.
Nije baš lako suvislo, kako formalno tako i sadržajno, uspješno poentirati ovako kratak film!
Ipak, barem desetak od svih pristiglih filmova moglo bi ponijeti visoku ocjenu uspjelosti, što je i najvažnije u toj samonametnutoj formi, koja nikako nije i jednostavna.
Ako toj činjenici dodamo i ponovno posve ispunjenu dvoranu MM-centra, smislenost 60 sekundi hrvatskoga filma više ne treba dovoditi u pitanje.
Priređivači 60 sekundi hrvatskog filma bili su Autorski studio — Fotografija, film, video, te Foto-kinosavez grada Zagreba, kao i MM-centar na čelu s Ivanom Paićem.
Osim već tradicionalno najzastupljenijega matičnog producenta, Autorskog studija, filmove su ponudili i ostali kino- i videoklubovi. Među njima prednjače FKVK Zaprešić i najstariji KK Zagreb, ali i drugi centri iz Hrvatske.
Kako je istaknuo dugogodišnji ’dobri duh’ tih priredbi Zoran Tadić, bili su zastupljeni radovi iz čak deset (10) hrvatskih gradova.
Uza sve veći broj gimnazijskih, pa i osnovnoškolskih filmskih i video-družina, jasno i samostalnih autora, ipak je jedna nova producentska i autorska akvizicija unijela ’svježu krv’ u ’tkivo’ Revije.
Riječ je o skupini Otom potom, koja je sa svojih desetak radova, doista, kvalitativno oplemenila 60 sekundi hrvatskog filma.
I ne samo to!
U užem izboru stručnog žirija, među šest najbolje ocijenjenih radova festivala, pet je bilo iz narečene družine.
Doista, o toj skupini i njihovim filmovima, čini mi se, pričat će se i ubuduće, Otom potom na hrvatskoj video i eksperimentalnoj sceni.
Dobar dio prikazanih filmova još se muči s poentiranjem u jednominutnoj formi. S obzirom na kratkoću samozadana filmskog oblika, to je bitan problem za suvislost dovršena rada.
Dramaturgija mora biti iznimno precizna, racionalno iskalkulirana, da bi poenta ili poruka rada smisleno dovršila cjelinu.
Upravo zahtjevnost te vrste počesto potiče autore na vic ili dosjetku kao osnovnu mogućnost jednominutnoga filma.
U dobru broju slučajeva šala ili dosjetka uspijevaju.
No, to je ipak igra na prvu loptu i takvi radovi rijetko uspijevaju ostati recepcijski trajnijima u svijesti gledatelja.
S druge strane, filmovi koji su strukturirani kao poruke nerijetko ostavljaju dojam pretencioznosti, pa ni to nije jamstvo uspjela uratka.
Upadljiva činjenica ovogodišnje Revije jest gotovo potpuna odsutnost filmova s tehnologijskim eksperimentom na razini slike.
Montaže unutar kadrova gotovo da uopće nema.
Sama struktura filmske slike ostajala je uglavnom nedirnutom.
To bi se moglo tumačiti svojevrsnim zamorom u fascinaciji slikovnošću samom.
Neki radovi, ipak, upravo u filozofično-tehničkom postavu odudaraju od većine prikazanih.
Takvi su, primjerice, filmovi Vedrana Šuvara, Ne-bo i Organ of Sense, no oni se ne baš jasnom porukom, kao i ne posve dojmljivom vizualnom teksturom — doimaju pretencioznima.
U tom je smislu dokumentiranje Osijeka u brzom ritmu izmjene njegovih razglednica — a u filmu Camera obscura Vedrana Maslovare — uspjelije.
Isti je autor, iz filmske družine Idioti, napravio i idiotski uspjelo djelce Mačke plaču, u kojemu iza gotovo zatvorenih vrata jedna cura pjeva posve šašavi prepjev jednog dance-hita: u prvoj verziji, u turbofolk maniri na ekavici, dok isti tekst zatim biva otpjevan u maniri ovdašnjih, nazovi-r’n’b-prenemaganja.
Autor je prenio poruku o srodnom primitivizmu dvaju susjednih sredina, koji se sadržajno ne razlikuju, a jedino ih dijeli narcizam male razlike u obliku iskaza.
Nekoliko filmova obrađuje temu kratkoće života, očito izazovnu jednominutnoj formi. No ni jedan od njih ne uspijeva nositi se s njezinim poentiranjem.
Nazoviformalno konceptualni eksperimenti — poput različitih TV-testova, kao u slučaju videoskupine iz Požege, pa ni apstraktni filmovi poput igara s fliperom u filmu Play Valentine Orešić, ili Yards Jana Hyrata — ne uspijevaju se nositi sa zahtjevom formalno-sadržajne zanimljivosti cjeline.
Jedan je autor, pak, čini se, zaboravio na koncept Stjepana Vidakovića, pa je svoj film Naslov — da li baš ne znajući? — snimio kao posve istu dosjetku iz svojevremene uspješnice barda kratke forme.
Da spomenem ovdje i neke uspjelije konceptualne filmove. Oni su, pak, dijelom, respektabilnih opusa iskusnijih autora, Milana Bukovca i Tomislave Vereš. Amarcord se bavi ispitivanjem autorove oniričke podsvijesti, dok je rad Ovim vlakom putujem sama novo poglavlje autoričine intimne, poetske potrage za nestalim ljudima; svojevrstan nastavak lanjskog laureata — filma Susjed.
Konačno, ponešto i o najboljim filmovima Revije, kao i o nagrađenima.
Ovaj dio prikaza mogao bi se odnositi gotovo isključivo na već spomenutu autorsku skupinu — Otom potom.
Gotovo filozofsko propitivanje vremena dano je u WC-situaciji filma Slave Lukarova Minuta sim, minuta tam. Naime, vrijeme poprima drukčije subjektivne dimenzije olakšavanjem u zahodu od one kada se pritisnut nuždom čeka pred njegovim vratima!
Slave Lukarov autor je i vrlo zanimljiva koncepta-ideje.
Film u nastavcima On line Kisses i Štrikeraj o ironijski ’tragičnoj’ ljubavi među kvačicama, formalno je i vizualno inovativan, pametan i duhovit koncept-film.
Iz istoga je koncepta izvučen i pobjednički film Revije, Kvačovjek Ivana Klepca.
Vizualno vrlo atraktivan i sadržajno višeznačnostima dojmljiv rad o ljudima na ’štriku za veš’ — formalna je bravura izvedena iz goreopisane teme.
Ivan Klepac autor je i, po meni, najuspjelijeg animiranog filma na priredbi, duhovite Matovilke, kao i gotovo jednako uspjele crnohumorne dosjetke Tekma.
Drugonagrađeni film Revije, Drop the Silence Hrvoja Brlečića i Ivana Klepca, vizualno je jednostavna priča zaokružene cjeline o kišnim kapima, duhovito-ironijski nadograđena asocijativnim zvukom prometa.
Vrlo se lako moglo dogoditi da sve raspoložive nagrade budu razdijeljene skupini Otom potom!
Ipak, ocjenivački sud odlučio je nagraditi — trećom nagradom Revije — i uspjelu crtanu minijaturu Saše Zeca Flof, koja plijeni jednostavnošću izvedbe i ekonomičnom uporabom strukture jednominutnog filma.
Ima li smisla i dalje postavljati pitanje o potrebi još jedne revije jednominutnog filma u Hrvatskoj?
Ne! Dvije godine uzastopce ispunjena dvorana MM-centra čini izlišnim svaku sumnju u to. Interes za ovu kratku formu vrlo je velik i 60 sekundi hrvatskog filma ima svrhu u njegovu ispunjavanju.
O ostalom, Otom potom!