Ako te potreba natjera da kupiš blokić karata za vožnju
čuvenim, ’omiljenim’, odnedavno ’niskošuljajućim’ obnovljenim
ZET-om, što će reći Zagrebačkim električnim tramvajem ili
kako se negdar pisalo — tramwayem, moraš sa Jelačić placa
u Prašku. Nakon dvadesetak koraka pored nekadašnjeg Singera
stižeš do, za nas iz TŽF 14 uvijek zanimljiva dućana Foto,
koji je prvi u socijalizmu demokratizirao prodaju filmske
trake, onu iz DR Njemačke, koja se najprije zvala ’istočna
Agfa’, a potom, zbog autorskih uzrujavanja kapitalističke
— SR Njemačke, Orwo, od Original Wolfen i to — po masnim
cijenama. Nakon što si pomnog razgledao ’auzlog dućana Foto’
moraš pažljivo hodati jer se, iza Likumova salona koji je
danas tužno vidjeti i još pokojeg dućana, muškima nezanimljivih,
smjestio Marićev prolaz. Tu treba udesniti i doći do prodavaonice
karata.
Isto tako mogao si (a i danas možeš) doći na to mjesto
iz Gajeve ulijevivši odmah iz novodograđenog hotela Milinova,
sada Dubrovnika, a prije kafića debelog, čuvenog i pokojnog
Čarlija, koji se smjestio umjesto negdašnje mesnice zbog
koje još i danas neke bakice, tada pucice od formata — žale.
Tu se, sjećaju se, mogao nabaviti najbolji ’šinkenbraten’
u gradu, a lovci su tvrdili i najbolji ’jegervuršt’, o čemu
bi odnedavni ’Stotiša’ — Dragutin Tadijanović, sa stanom
u Gajevoj 2a, mogao mnogo više kazivati. Kada tu, iz Gajeve,
skreneš, ne stižeš odmah do ZET-ove prodavaonice, nego do
staklenih vrata Salona Ruža modistice za ženske šešire,
kape i svakojaka pokrivala, koja su i u vrijeme ’drugarica’
bila tražena roba, pa virkaš, jednom nogom na stubi, ne
bi li ugledao druga ’gazdu’ koji gazdarici, vrijednoj i
marljivoj Ruži Oreščanin, u taj sat obično pomaže premještati
tuljke s ’friškim’ modelima na najvišu policu regala u dućanu.
Danas se tu nepravedno kočoperi kričavi Benetton... U ono
doba tu se nalazila ’depadansa’ KKZ-a iz TŽF-a 14.
Kada nije bio uz pult, radio bi iza rečenoga regala koji
je poveći prostor dijelio u dva, prvi za opsluživanje mušterija,
a drugi za — proizvodnju....
Tamo su dvije drugarice, gospođa i gospodična (druga je
bila i glavna glumica u Pansinijevu filmu U jednoj maloj
tihoj kavani) radile šešire i tamo se vječno pri peglanju
namočena pusta pušila para osebujna mirisa. Tu bi Miloš
Oreščanin, suprug modistice Ruže, također boravio, uz otvoreni
ormar u kojemu su vjekovale njemu drage igračke, tada skupocjena
filmska kamera za snimanje na 16 milimetarsku traku — Zeiss
ikon. Kamera je ležala u kovčežiću od čvrste kože, iznutra
obloženu zelenim filcom iz kojeg se, kada bi otvorio poklopac,
širio miris savršeno obrađena čelika premazana grafitnom
masti protiv korozije. Duguljasta u vertikali, s prednje
strane nosila je objektiv, jasno, Zeiss ikonov (kao danas
Sonyjeve videokamerice) koji se na površinu filmske sličice
’oštrio’ s pomoću ’distancmesera’ izvučene u zonu ’zuhera’.
Kameri je u pretincu ormara pravio društvo i Zeissov kinoprojektor,
koji je bio izvan svojega kovčega za transport, uvijek spreman
za projekciju na suprotnu stijenu, koja je čistoćom bjeline
odavala čestu brigu ličilačke četke. Kada sam, pozvan, prvi
put došao u ’salon’, u prolazu, prepoznao sam kameru, onu
istu iz Ogulina kojom su Oreščanin i Vladek Hoholač snimali
film o izgradnji hidrocentrale Gojak u ljeto 1958. godine.
Izgledala je moćno u odnosu na moju ’simensicu’, što se
jasno odražavalo u mojim očima, na što je, zapazivši pogled
žudnje, ’gazda’ Miloš uzvratio starom crnogorskom poslovicom:
»U ruci Mandušića Vuka svaka je puška ubojita...« Zahvalio
sam pogledom, no ipak, kao zarepak, pojavila se misao mojega
djeda, koju mi je često lijepio za uši: »Zapamti, sinko,
bez alata nema zanata.«
Kako je Zlatku Sudoviću te 1958/59. bilo dosta predsjednikovanja
u novoobnovljenom KKZ, a i zbog ’odlaska na novu dužnost’,
predsjednikom je postao — Miloš Oreščanin. Kontali smo...ima
sve; i kameru i projektor i bogate rođake u Amerikama koji
su ga opskrbljivali 16 milimetarskim Kodakchromom — vrhuncem
filmskog materijala u to doba, pa mu neće trebati ništa
od klupske sirotinje. Volio je klub. Bio mu je veliki ispušni
ventil kada bi mu se ženski šeširi njegove supruge Ruže
popeli na vrh uvijek pedantno počešljane glave...
U njegovo doba završio sam i klupski tečaj koji je vodio
čuveni dottore Pansini, Miče Pansini, majstor za uho, grlo,
nos i filmsku umjetnost. Kao završeni tečajac imao sam pravo
dobiti filmsku traku, jasno ako mi komisija odobri scenarij.
Bi odobreno i istu večer predsjednik Oreščanin iz ormara
na ’rolo’, a pod debelim lokotom, izvadio je i predao mi
kutiju od 120 metara Superpana, 16 milimetarskog negativa,
da s njim učinim što i kako znam.
Znajući da imam ’siemensicu’ za koju se film morao prematati
u petnaestmetarske kasete, s vremena na vrijeme dao bi mi,
u crni papir umotane, restlove filmskog materijala od pet,
šest metara dužine, koje nitko nije mogao iskoristiti bez
rizika da mu se ’belihta’, nehotice osvijetli. Kako sam
imao aparat za povećavanje fotografija, poljski Krokus,
iskoristio sam nosač ’glave’ kao vertikalni stalak ’simensici’
i nakon nekoliko dana crtanja tušem po papirima i rezuckanja
elemenata od kolaž-papira, na tim restlovima načinio sam
animirani film Automobilija. Jedini koji je taj filmić vidio
kao mogući start jednoj djelatnosti u klubu bio je Oreščanin,
dok su ostali vrednijim smatrali grebanje po filmskoj traci.
Tako su ’autoriteti’ na neko vrijeme razvodnili moje animatorske
ambicije...
Oreščanin je snimao obiteljske i putopisne filmove na
način koji je oduševljavao njegov naraštaj. Lijepi kadrovi,
zalasci sunca, vedute mjesta i način života u njima bile
su preokupacije većine kinoamatera staroga kova. Mladci
mojih godina nisu imali strpljenja gledati takve filmove
pa su izlazili iz dvorane KKZ-a na TŽF 14 u podrumu dok
’starci’ ne izvrte svoje...
Očiti animoziteti mladih lavova otjerali su neke divne
ljude iz kluba, pa su oni svoju prikazivačku aktivnost nastavili
privatno okupljajući se u Speisesaale, u kojima bi dominirao
projektor, ali i kućna prijateljska atmosfera uz kavicu
i tanko narezan pršut uz kozji sir i Kraljevinu iz Zeline.
Miloš je pak svoje prijatelje pozivao — iza regala, uglavnom
poslijepodne, dok je dućan bio otvoren i u njem sa mušterijama
’ordinirala’ Ruža, dok bi se u drugom dijelu, onom ’pogonskom’
— vrtjeli filmovi.
Miloš je volio red i u klubu. Pritom ne mislim na metlu
i partviš, nego prije svega na čuvanje klupske imovine.
Mlađim snagama to baš i nije bilo urođeno. Dolazili bi završiti
tečaj, dobiti traku, načiniti ’genijalni film’ i ušmucati
se potom u Jadran film na fond ili na televiziju. Iskusni
je Oreščanin to znao i unaprijed upozoravao na sastancima
uprave o potrebi razlikovanja ’vjernih i nevjernih’, no
kako je socijalizam bio sustav u kojemu su svi bili jednaki,
to su oni bahatiji, samouvjereni, oni poslije čijega je
filma mogao biti i potop, koristili tako da posuđenu tehniku
ne bi vraćali, čak su je i uništavali u ime ’stvaralačke
ingenioznosti’. Jasno da su Miloša i njegovu desnu ruku,
Vladeka Hoholača, a pomalo i nas ostale, naivne, koji smo
kućnim odgojem popili malo k.u.k. šlifa, takva ponašanja
dovodila do očaja koji bi pak doveo do poznatoga, ’a kaj
to meni treba’ i ostavki nakon kojih bi stupanj svijesti
o društvenosti kluba bio za ’štufu’ niži...
Kas sam otišao za snimatelja na Televiziju, moji susreti
i djelatnost u klubu su se prorijedili, ali sam često znao
navratiti iz Jurišićeve u Marićev prolaz po široki smiješak,
informacije o ’novostima’ u amaterskom životu, po priču
o novoj boleksici s velikim i svijetlim ’zuherom’ koja je
— ’strašna stvar’, kao i o novome automobilu — Prinzu, kojim
je zamijenio »...još dobru, ali ipak staru i sporu ’fauve
bubu’«. Na svoju nesreću. Poginuo je u njem, kažu, na gotovo
jednak način kao i Tomislav Kobija. Pri pretjecanju, naglo
ubrzanje podiglo je prednji dio u zrak, kotači su ostali
bez spoja s podlogom, a ostalo... nije teško zamisliti.