Repertoarna su nam kina više prazna nego puna, a ona rubna,
za ljubitelje (multi)medijske ezoterije, jedva skupe šačicu
posjetitelja. No, organizira li se u njima festival, sve
će se bitno promijeniti. Zagrepčani, i općenito našijenci,
u posljednje vrijeme toliko vole festivale da su zbog njih
zavoljeli čak i film. Da apsurd bude veći, čini se da su
počeli voljeti čak i najmanje komunikativnu od svih filmskih
vrsta, koju zaobilaze čak i zakleti filmoljupci — eksperiment!
Taj specifični lokalni trend potvrdio je potkraj rujna i
Prvi internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa,
udomljen u zagrebačkom Studentskome centru. Premda bi brzinska
anketa pokazala da većina njegovih gledatelja, familijarnija
čak i s pikselima, vjerojatno ne zna što znači šifrirani
naslov (25 frejmova u sekundi u video pal-sustavu), poziv
na okupljanje pred malim (MM) i velikim ekranom SC-a zdušno
je, pa čak i masovno, prihvaćen. A pokretačka jezgra 25
FPS-a iz istoimene udruge (Mirna Belina, Marina Kožul, Simon
Bogojević-Narath i Vladislav Knežević) tako je dobila zadovoljštinu
za izbacivanje svoje emisije Videodrom iz programske sheme
Hrvatske radiotelevizije, gdje su svojedobno, tek jednom
mjesečno, nenametljivo nudili općinstvu susret s eksperimentalnim
i videootajstvima. Uskraćivanjem toga prikazivačkog kanala,
a u kontekstu ostalih uskrata u sve komercijaliziranijoj
kulturnoj sredini, dobili su i bitan argument za pokretanje
svog i još jednog hrvatskog filmskog festivala.
 |
| Z-reactor, Kazuhiro Goshima |
Uz nužne festivalske dodatke, kao što su posebne projekcije
(radovi produkcijske kuće Autour de Minuit, izbor iz Videodroma
i festivala u Clermont-Ferrandu), retrospektive (hrvatskog,
američkog i japanskog eksperimenta), te osmišljeni predavački
nastupi članova žirija (Calmin Borel, Fred Camper i Hrvoje
Turković) novi festival pokazao se u koncepcijskom i sadržajnom
smislu svojevrsnim produžetkom Videodroma. Podsjetimo, svaka
televizijska emisija bila je zamišljena kao tematsko-problemski
blok sastavljen od nekoliko recentnih filmskih i/ili video
egzemplara. Po tom modelu, festivalski program 25 FPS-a
podijeljen je na četiri različita programa. Prvi, naslovljen
Tvorci hibrisa, svakako metodološki najbogatiji i možda
produkcijski najraskošniji, odlično je poslužio za zagrijavanje
publike nedovoljno izložene eksperimentu, a predstavio je
i nekoliko poznatijih imena, poput Matthiasa Müllera ili
britanske animacijske braće Quay, koji su svoje premijere
imali na splitskom festivalu novoga filma i videa ili na
Animafestu. Štoviše, započevši program upravo s Igrom (M.
Müller — Ch. Girardet), napetim found footage kolažom koji
zumira i novom dramaturškom logikom slaže reakcije publike
kazališnih i filmskih predstava izvučene iz poznatih igranih
filmova, tvorci 25 FPS-a kao da su (s određenom dozom autoironije)
htjeli najaviti da će se itekako poigrati očekivanjima i
percepcijom publike. Nije to bio i jedini film kojemu je
kao gradivni element poslužila filmska baština. Miljenik
organizatora (i dobitnik posebne nagrade udruge 25 FPS)
bio je i Leptir ljubavi Nicholasa Provosta, u kojemu zrcalno
razlomljeni fragmenti Kurosawina Rašomona začudnim leptirastim
oblicima poetiziraju ljubav. No, većina radova u prvom programu
ipak je imala netaknute izvore poduprte visokom produkcijom
i (digitalnom) tehnologijom. Hi-tech-nadrealizam (Perpetuum
mobile u zemlji meda i mlijeka, Al+Al), (de)konstrukcija
fizičkog/urbanog prostora (Radovi Hendricka Dussoliera)
ili metafizičko pozicioniranje tijela u prostoru (npr. Odlučili
smo ne umrijeti Daniela Askilla) ugodno su se nadopunjavali
i izmjenjivali s fantazmagorijama u Muzeju utvara braće
Quay ili dojmljivim antigravitacijskim plesom Iz moje perspektive
Carla Stevensona, tvoreći raskošnu eksperimentalnu paletu.
Drugi program, zvan Strukture u vremenu, donio je blago
hlađenje prilično hermetičnim i jednoličnim programom, koji
je, srećom, ipak sastavljen od pojedinačno dobrih i mahom
apstraktnih radova izražena (akromatskoga) grafizma. Zbog
programski bliska naguravanja radova sličnog vizualnog habitusa,
pa i zvučnog zapisa, neki su se zanimljivi radovi (primjerice;
Par nepar par Barbare Doser i Sinus_prolaz Didija Bruckmayra
i Michaela Strohmanna) pretopili i izgubili u projekciji.
Zato je veću šansu da bude zapažen (i nagrađen) imao film
Upute za svjetlosno-zvukovni stroj Petera Tscherkasskyja,
još jedna uspjela found footage dekonstrukcija poznatoga
štiva, ovaj put špageti-vesterna i njegove ikonografije.
Iz toga programa nagradom je ipak izdvojen još jedan film,
Z-reaktor Kazuhira Goshime, dojmljiva meditativna studija
urbanoga (tokijskoga) prostora noću. Slikom riječi, festivalski
program trećega dana izrazitije se poetizirao i vratio bliže
konkretnoj stvarnosti. U prvom slučaju, nije se poetiziralo
samo slikom, nego i zvučnim zapisom, čak u tri rada. Stihovi
Konstantina Kavafisa nadahnuli su Pamćenje tijela Katarine
Athanasopoulou, poezija Roberta Frosta miljenika publike,
film Pan s nama Davida Russoa, dok je rasplinute vedute
pustoga bolivijskoga grada pratio intimistični zvučni zapis
u argentinskom filmu Uyuni Andrésa Denegrija, jednom od
najboljih (i nagrađenih) filmova festivala. Predstavljanje
filmova međuprostora, kako svoje festivalske akvizicije
nazivaju selektori/ce, završeno je pak programom Preoblikovanje
habitata, vizualno privlačnim studijama arhitekture i prostora,
naglašeno stroge forme, koja je sveukupno gledajući dominirala
cijelim prvim, uspjelim i dobro primljenim izdanjem 25 FPS-a.
 |
| We Have Decided Not to Die,
Daniel Askill |
Dakako, novi festival neće proći bez usporedbi sa deset
godina starijim i slično usmjerenim splitskim saborom novoga
filma i videa, a vrijeme će pokazati komu one idu u prilog.
Za sada je vidljivo da je zagrebački daleko bolje organiziran,
programski jasnije koncipiran (na temelju selektorskog poziva),
a marketinški i dizajnerski bolje popraćen. S druge strane,
splitski ima bitno širu i otvoreniju koncepciju, jer se
ne definira usko kao festival eksperimentalnog filma i videa,
nego i kao multimedijski izlog alternative. Alternativni
kišobran pritom pokriva sve filmske vrste i filmu srodne
medije, kratki i cjelovečernji film, pod uvjetom da se u
tim okvirima i formatima nesputano alterira sve na što smo
naviknuli ne samo u kinu nego i u svakodnevnome životu.
Nesreća je Splićana što su ti rubni artefakti (osobito u
formi kratkog i dokumentarnog filma te novih medija), postali
tražena roba drugih i mnogo mlađih domaćih festivala. Sreća
je pak Zagrepčana to što su programsku konstrukciju zasnovali
na žanrovski i koncepcijski (možda čak odveć) raščišćenu
terenu, za kojim nitko od drugih festivalskih konkurenata
neće posezati. A hibridnim programom ipak su transcendirali
u medijsko-tehnološkom (i estetskom) smislu limitirajući
naslov festivala 25 FPS.
Tekst je izvorno objavljen u ’Vijencu’