I u početku svakoga filma bijaše riječ. I filmskim je
djelom postala. Ne baš svaka, ali…
Nije li onda logično u Školi medijske kulture od svih
mogućih radionica započeti baš radionicom za scenarij?
Dakle, radionica za pisanje scenarija: romantična lokacija
izdvojena iz hotela i od ostatka Škole, najbliža dvorcu,
u neposrednoj blizini omiljenoga kafića (i jedinog u krugu
od deset kilometara), šarolika skupina od svega šest nadobudnih
polaznika podijeljenih u tri male grupe i ugledni voditelj
bili su dobar početak priče. Nastavak je bio još bolji.
O kraju još razmišljam.
Dakle: One poznate uzrečice «Početak je najteži, poslije
je sve lakše» (ili tako nekako) sjetila sam se oko stotinu
puta prvih nekoliko dana. Mi, polaznici radionice za scenarij,
naime, dobili smo zadaću napisati scenarij. Zapravo sinopsis.
A to je zamalo pa scenarij. I to samo tako! Napisati scenarij!
Za film! Samostalno! I to ni iz čega! Nije ni iz čega, kaže
naš voditelj, iz vašega životnog iskustva. Hmm!
Nakon nekoliko sati intenzivna razmišljanja, premišljanja,
vaganja i kombiniranja, kolegica iz moje grupe i ja zaključile
smo da su svi pametni scenariji već napisani. Što je značilo
da naš neće biti takav. Nevjerojatno kako su se sve naše
teme, likovi i njihove akcije i reakcije, fabule i kulminacije
činile banalne i neutemeljene, štoviše, neuvjerljive. Početak
nije obećavao. No tu smo se, u Trakošćanu, baš zato i našle.
Što ne znamo kako započeti. Pa ćemo sad naučiti. No, dobro.
Uz mnogo objašnjavanja jedna drugoj, uz dosjetljive preinake
i uz sugestije kolegica i kolega koji nisu ni znali čemu
nam služe, došle smo do početne verzije. Naš prvi scenarij!
No dobro, bio je to samo sinopsis od pola stranice, ali
mi smo u svojim zahuktalim mislima već imale razrađenu završnu
verziju. Samopouzdanje je poraslo, film se u našim glavama
već snimao, čak smo se malo razišle oko izbora glavnih glumaca…
Lijep je bio taj drugi dan…
A onda je svoje rekao on! Gorespomenuti ugledni
voditelj naše radionice bio je Goran Tribuson. Scenarist
od povjerenja. Čovjek koji zna što je scenarij. Dobar scenarij.
A sinopsis u koji smo uložile svu svoju maštu, mnogo truda,
razmišljanja, većinu dvodnevne životne energije, nije mu
se svidio! Zapravo je elegantno objasnio da sinopsis nije
loš, čak štoviše zgodan je, ali bi trebalo promijeniti glavne
likove, njihove postupke, sredinu i kraj! I onda bi bio
super! A mi smo se već tako vezali uz ove likove… možda
da pokušamo… ali onda to više nije… a da samo zamijenimo…ne,
to onda sve mijenja…Teško je bilo! Priuštio nam je prvih
nekoliko faza rada valjda svih (i vrsnih) scenarista! Mukotrpan
rad, zadovoljstvo zbog zaokruživanja filmske vizije, nada
da je to stvarno dobro ispalo, i onda nemilosrdno mijenjanje
onoga najvažnijeg u vašem scenariju od strane nekog opakog
producenta! E ne može to tako! Ipak mi imamo pravo na svoje
izmišljene likove, njihove misli i živote! Neće sad oni
postati tamo nekakvi sasvim drugi ljudi! Radije ih neće
ni biti! I tako je Naš prvi sinopsis i svi nama dragi
likovi u njemu završio u košu! U smeću! Zdeletiran! A s
njima i dva dana našega prvog scenarističkog rada. Nešto
kao naš scenaristički prvenac! Gotovo je i suza bilo! Svakakve
su nam se crne misli rojile, pesimistične, osvetoljubive,
ma sve je to nekako previše nasilu, tko to može samo tako,
po narudžbi napisati, koji to i kakvi ljudi uopće odlučuju,
mislim stvarno, kakvi su zapravo ljudi ti scenaristi…
Sva sreća da je jutro pametnije od večeri. S novim danom
novi se sinopsis stvorio spontano, ležerno, kao za igru.
Sve smo se čudile same sebi. I Tribusonu se otprve svidio.
Mislim, stvarno svidio, jer preinake nisu bile potrebne.
I tako smo došle do napredne faze scenoslijeda. Naš je sinopsis
trebalo konkretizirati u scenama koje su jasno trebale biti
filmične. A scene su se nizale jedna za drugom kao same
od sebe. Glatko. I sve nam se više sviđalo raditi to. I
tako, dan-dva, i od početne verzije scenoslijeda dobra je
bila ona sedamnaesta. Ali to su bile sitne preinake, sasvim
OK! Mislim, to su i dalje bili oni naši likovi koje smo
zamislile… Možda nam je tek kojeg malo izmijenio, ipak,
situacija je to zahtijevala. Ma i nije taj naš Tribuson
baš tako tvrd! A i razgovori s njim tako su inspirativni…mislim
za scenarij.
I tako mi dođosmo do završne faze, pisanja scenarija sama.
A to je bilo tako logično i tako lako nakon scenoslijeda,
koji nam se sve više sviđao. Scenarij je bio gotov neobično
brzo. Možda je trebalo još samo promijeniti jedan dijalog,
i možda dopuniti onu scenu u hodniku…i još jednu… Sedma
verzija bila je posljednja. Bile smo zadovoljne i ponosne.
A i Tribuson. A slično je bilo i u druge dvije skupine.
Iznjedrili smo nas šest raznolikih početnika (dvije osnovnoškolske
profesorice, dvoje slobodnih umjetnika, jedan TV-foršpan
meštar redatelj (ili nešto tome sl.) i jedan informatičar
tri odlična scenarija! Tako kaže Tribuson. Dvije komedije
i jedan krimić. Vjerovali ili ne. A i svi smo bili zadovoljni.
I svojim scenarijima, i radionicom, i voditeljem, i grupom.
I eto, puštamo sada naše prve scenarije da zriju na prekrasnim
plodnim trakošćanskim bregima do sljedeće godine, a onda
će možda koji od njih… ma moram ja sljedeće godine u radionicu
za igrani film… tko će koje, ak ne svoj svoje… uh, to bi
baš dobro bilo, vidjeti svoj scenarij kao komediju… da,
znam tko bi mogao glumiti glavnu ulogu… ali to je već neka
druga priča. Ma kakva priča, scenarij!