26. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 16 - 20. lipnja 2017.)

Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

Sadržaj nadjačan formom

Nije odgoj, Tomislav Šoban, 2017.

Novi kratkometražni igrani film Tomislava Šobana na trenutke više djeluje kao režijski eksperiment oslonjen na metodu pokušaja i pogrešaka, ali u svom bijegu od klasičnih filmskih ideja ostavlja za sobom i sadržaj.

Radnja počiva na stereotipnoj premisi o intelektualno nadmoćnom profesoru (tumači ga Livio Badurina) koji zavodi svoju studenticu (Nadia Cvitanović), ali na tome sve i ostaje jer autor ne pokazuje daljnji interes za odnos likova već stavlja naglasak na formu i prostor unutar kojeg će izabrani stereotip biti prikazan. Likovi pažljivo smješteni u kadar ili izvan njega, ponekad i zaprljani prvim planom, od prvog do zadnjeg trenutka ostaju tek umjetno postavljeni objekti korišteni u svrhu da se stilom izvuče emocionalni dojam. Hladnoća koju film emitira potencirana je i beskrajnom kvazi intelektualnom naracijom profesorovog lika koja preuzima službu skoro pa glazbene pozadine jer njegove riječi brzo gube smisao i od gledatelja se traži da prebaci fokus natrag na visoko stilizirane kadrove.

Nije odgoj

Autorova dosljednost formi ciljano guši sadržaj i na kraju ostavlja prostor za mnogobrojne interpretacije koje su dobre za polemiku, ali ne daju dovoljno materijala za konačni sud o samom djelu jer nas odvode u smjeru propitkivanja autorovih namjera. Zapravo nam preostaje samo konačni sud o redateljevim zahvatima kojima je uronio u domenu eksperimentalnog filma i tako vješto dekorirao svoj izraženi stil. Raščlanimo li film, možemo reći da u njemu prevladavaju likovno vrlo zanimljive kompozicije, ali nam to u spoju s narativnim dijelom ne pridonosi puno i ostavlja dojam kao da smo upravo svjedočili izložbi fotografija. Fotografije zamrljane dugom ekspozicijom čak su i jedan od korištenih elemenata u filmu, postavljene tako da čine polaganu tranziciju između cjelina. Vizualne sugestije koje se gledatelju nude teško se reflektiraju na radnju i djeluju nedovršeno poput korištenja mraka i noći kao profesorove kulise. Njegovo povlačenje objekta žudnje u svoj mračan svijet prepitomo je i nedovoljno razigrano pa je teško odvojiti taj film od drugih, sličnih po tome što se trude uzdići formu, a sadržaj ostaviti u obliku zagonetke.

Napravljeno unutar određenih konvencija umjetničkog filma, ovo će djelo nesumnjivo naći svoju publiku i upaliti lampice kod zagriženih filmofila, ali će vjerojatno najbolji tretman dobiti kao filmska vježba koja će u budućnosti poslužiti autoru da unaprijedi svoj zanat.

Igor Kraljić