26. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 16 - 20. lipnja 2017.)

Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

Plaža kao ljudski habitat

Oni samo dolaze i odlaze, Boris Poljak, 2017.

Kroz studiju ljudskih životinja na jednom ranojutarnjem mikroprostoru Boris Poljak nam u dokumentarnom filmu Oni samo dolaze i odlaze pruža opservacijsku filmsku poslasticu.

Neizoštrena snimka noćnog mora uz zvučnu pozadinu partijanerske elektroničke glazbe i šuma valova, nagli rez i prikaz šlatanjate pokušaja erotskog plesa mladenačkog heteroseksualnog para u morskom plićaku. Tim kadrovima nagrađivani snimatelj i dokumentarist Boris Poljak otvara svojevrsnu studiju mikroprostora koji ljeti odlikuje specifična dinamika ljudskih aktivnosti i interakcije. Preciznije, svjedočimo kronološkom prikazu ranog jutra na splitskoj plaži Bačvice (iako slični obrasci ljeti vjerojatno karakteriziraju i mnoge druge jadranske plaže) i izmjeni dvaju po mnogočemu različitih demografskih skupina koje na njoj obitavaju neposredno prije i nakon zore.

Film je sastavljen od niza audiovizualnih epizoda bez ikakve eksplicitne autorske intervencije u kojima najprije voajeristički promatramo rasne primjerke moderne hedonističke mladeži natopljene opijatima u svojem najboljem izdanju, dok se bave aktivnostima poput seksualnih eskapada u moru i oko njega, ekshibicijskog hrvanja na granici ne toliko prijateljskog fizičkog sukoba, povraćanja i pijanog golog tumaranja plićakom. Nakon naglašene karnalnosti mladih ljudi, pored njihovih zadnjih pripadnika uz izlazak sunca na scenu polako počinju stupati starija i narušenija tijela koja svojom tromošću postupno donose smiraj u atmosferu filma. Uz kupače starije dobi, njihovo polagano šetanje, bućkanje i antireumatske vježbe u moru, mirnoća kulminira potpunim prevladavanjem svjetlosti nad objektom snimanja, popraćena izvedbom pjesme Hallelujah Leonarda Cohena. Pjesmom koju izvode dvojica mladića što sjede uz more,  osim pozdrava bogu Suncu pomalo se i smanjuje dotad naizgled nepremostiv jaz između mlađarije i gerijatrije, dok se sličnošću uvodnog i završnog kadra izvan fokusa sugerira i cikličnost procesa izražena i u samom naslovu filma.

Poljak spomenute scene snima s distance, ali ne prevelike, najčešće u dugim polutotalima, čime postiže zanimljiv učinak hladnog i nepristranog promatranja ljudi u prirodnom habitatu. Time se u gledatelju budi dojam da gleda prirodno-znanstveni dokumentarac s ljudima umjesto životinja i učinkovito podcrtava grotesknost i gotovo mizantropski prikaz razularene mladosti. Osim toga, s obzirom na prirodnu atraktivnost noćnih i osunčanih prizora morskog pejzaža, ne treba posebno spominjati vizualnu ljepotu određenih kadrova poput upečatljivog totala plivača u naizgled beskrajnom moru. Radi se možda i o ključnom kadru filma koji najjasnije razotkriva kontrast između prolaznog čovjeka i postojane prirode. Mlado i staro, osjećaj da imaš vremena na bacanje nasuprot dragocjenosti svakog koraka naposljetku su ništa prema veličanstvenoj Prirodi. Oni samo dolaze i odlaze, ali plaža, more i Sunce ostaju.

Pavle Luketić