26. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 16 - 20. lipnja 2017.)

Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

Frizerski stolac kao psihijatrijski kauč

Žene žene žene, Nikica Zdunić, 2017.

U kratkometražnom dokumentarnom filmu Žene žene žene mlade redateljice Nikice Zdunić upoznajemo tri generacije žena i njihove frizerke kojima redovito odlaze. U dinamičnom i pomno izbalansiranom ritmu izmjenjuju se sekvence u kojima sudjeluju po jedna mušterija te njezina frizerka, koja se osim kosi posvećuje i stanju uma.

Nakon uvodne špice u Almodóvarovom stilu, film otvara scena u kojoj kroz zanimljiv i u filmu često korišten kadar u ogledalu upoznajemo bakice, mušteriju i frizerku iz čijeg humorom obojanog razgovora zaključujemo da, iako se poznaju godinama, između njih postoji određena distanca. Slijede tinejdžerka i njezina frizerka u srednjim godinama čiji odnos nalikuje onom tete i nećakinje, a potom i posljednji par: žene približno istih godina koje raspredaju o ljubavnim boljkama. Friziranje je prilično dugotrajan proces u kojem saznajemo intimne detalje koje mušterije možebitno ne dijele ni sa svojim bliskim prijateljima. Zapravo je prilično iznenađujuće kojom se lakoćom i praktički bez tabua žene otvaraju svojoj frizerki koja silom prilika preuzima ulogu terapeuta.

Budući da su uloge govornika i slušača jasno definirane, frizerke se nikada ne oglase da bi rekle nešto o sebi, one su tu samo na usluzi i to do te mjere da postaju ispovjednice. Ispovjednička pozicija najočitija je iz kontrasta između odnosa tinejdžerke prema vlastitoj majci i prema frizerki. Dok je pored nje u salonu majka, ona je bahata i nervozna, a nakon što majka ode, postupno omekšava i otvara dušu i pritom nema veze što bi joj frizerka po godinama mogla biti mama - jer ona ne osuđuje, ona je kul teta s kojom može zapaliti cigaretu. Kako se seansa bliži kraju, problemi ostaju visjeti u zraku - do novog izrasta, do idućeg šišanja. Film zatvara nizanje kadrova žena u frizerskom salonu s pjesmom Balada o ženi Olivere Katarine u pozadini, što fino akcentuira blago ironični ton uratka.

Žene žene žene uvjerljivo i s dozom opuštenosti pokazuje kako odlazak frizeru nekim ženama predstavlja ritual koji traje i traje, u maniri psihoterapeutske seanse, a frizerski salon portal u svijet u kojemu mogu biti onakve kakve jesu, bez osude. Pozabavivši se (nasreću dokumentaristički) prilično zabavnim fenomenom – ženskim boravkom u frizerskom salonu - autorica je posve uspjela u namjeri da pokaže da on ne predstavlja samo puko uređivanje busena na glavi nego i priliku za pretresanje intimnih previranja.

Annabel Domović