26. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 16 - 20. lipnja 2017.)

Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

Stare teme na nov način

Med i mliko, Marko Jukić, 2016.

Hrvatska kinematografija od svojih početaka nije bolje kotirala na relevantnim europskim festivalima. Može se reći da su hrvatski filmaši napokon naučili igrati po strogo postavljenim pravilima europskih filmskih trendova, što je vrlo brzo prepoznato, da bi danas došli u poziciju gdje se hrvatski film razmatra ozbiljnije nego ikad.

Ipak, dugogodišnjom produkcijom tematski i režijski sličnih filmova pomalo smo zasitili svoje filmsko tržište pa su nam, kada se svi ti filmovi skupe na jednom mjestu, uočljivije sličnosti među njima. Tako nam je ovogodišnji program Dana hrvatskog filma u igranoj kategoriji ponudio kvalitetom vrlo ujednačen program, ali ne i toliko raznovrstan koliko bi se očekivalo na festivalu koji obiluje uglavnom mladim autorima. Dok su Zvir Miroslava Sikavice, Po čovika Kristine Kumrić i Tanja Jasne Nanut nesumnjivo kvalitetni filmovi, ipak je zamjetno da su svojim tonom vrlo komplementarni jedan drugome, a u takvom suodnosu je i većina ostatka programa. Čak i ako se odmaknemo od forme, čini se da je glavni lajtmotiv ovogodišnjeg programa bio odrastanje - uz spomenute naslove vrijedi spomenuti 13+ Nikice Zdunić i Kako je Iva otišla 16. rujna 2016. Tomislava Šobana - što ne čudi s obzirom na prosječnu dob autora. Ipak, u moru intelektualno zatvorenih i krutih filmskih cjelina nalazi se jedno osvježenje - Med i mliko splitskog redatelja Marka Jukića. Taj film, doduše, ne bježi od trendova, budući da prikazuje još jednu verziju zaustavljenog sazrijevanja, no uspijeva se doimati svježim i iskusnijem gledatelju domaćih filmskih djela.

Med i mliko

Mladi hrvatski autor kao da je predbilježen na interpretaciju čemernih i tužnih sudbina, najčešće prikazanih kroz međuobiteljske odnose. Obitelj ili neka permutacija obitelji kao jezgra priče ziheraška je postavka za film, jer nudi najširi raspon dinamike unutar ljudskih odnosa, a Med i mliko tužnu priču izgubljene mladeži interpretira isključivo kroz filter humora i tako je čini pitkijom i zabavnijom za gledanje. Privlačnosti filma pomaže i dojam da autor sebe ne shvaća preozbiljno pa od početka do kraja film zna što želi biti i u tome uspijeva. Hrvatska zaista jest depresivna država u mnogočemu i pod pretpostavkom da je i svi autori navedenih djela tako vide, pitanje je odakle dolazi potreba da se u tolikoj mjeri tuga doslovno preslikava u filmove, pogotovo kada je tako artificijelno preslikana i izgrađena kroz kratki igrani film. U takvom slučaju je vjerojatno bolje uključiti kameru i dokumentirati okolne traume nego uzimati glumce i tražiti od njih da gledaju kroz prozor i puše cigaretu. Vješta režija i lijepi kadrovi provlače se kroz svaki film u programu, ali rijetko kad dobijemo osjećaj da nam autor pokušava nešto reći svojim filmom, kao što jest slučaj s Medom i mlikom. Najčešći dojam je da nam se velika istina o nečemu pokušava izreći prikazom malog događaja koji je oslikava, ali oslikavanje događaja otprilike je i maksimum do kojeg se ide. Autori rijetko nude nešto svoje što bi odudaralo od tuđe interpretacije, jer je pronađena uspješna formula kojom se maskira ta praznina. Med i mliko ne treba maskirati nedostatak emocija jer su mu emocije i ono što je izrečeno glavni aduti.

Stilom i nepretencioznošću Med i mliko jako podsjeća na američki indie film 1990-ih, pogotovo na njegove mumblecore izdanke poput Besposličara (Slackera, Richard Linklater, 1991.) i Trgovaca (Clerks, Kevin Smith, 1994.), utoliko što likovi kroz nedvosmislene dijaloge interpretiraju svijet oko sebe. Možda u režijskom smislu to i nije najbolji film festivala, ali je sadržajno najprozračniji i najmekši za probaviti. Ujedno je i jedini film koji ostavlja dojam da bi možda čak bolje funkcionirao u dugometražnoj inačici jer nema pravi početak ni kraj. Jedina nit vodilja u smislu radnje je smrt bake jednog od likova, ali se ona ne odražava na pretjerano emocionalan ili transformativan način po likove. Završetak filma ne sugerira kraj cjeline već tome suprotno, nedovršenošću radnje poentira tematiku nedovršenih ljudi.

Tri prijatelja životare i uživaju u besmislenim raspravama – to je otprilike radnja prepričana u jednoj rečenici. Koliko god Split kao mjesto radnje vuče asocijacije na sve stereotipe o Splićanima te nas nuka da pomislimo da je ovo film o njima, vrlo je vjerojatno da bi prikazane besposličare prepoznali ljudi iz bilo kojeg kutka svijeta. Izgubljene generacije odgajane duhom vremena vjerojatno su najzanimljivija filmska tema zbog svoje univerzalnosti i doze nostalgije koja se ne može izbjeći u prikazu specifične vrste ljudi koja se rađa i nestaje unutar jedne vremenske ere. Filmskoj umjetnosti najdraži likovi uvijek su bili autsajderi postavljeni u okolinu u kojoj se može navijati za njih. Med i mliko barata upravo s takvim ljudima.

Med i mliko

Strukturno je možda najbolje opisati film kao niz skečeva bez punch linea. Niz nepovezanih razgovora koji ne unaprijeđuju radnju, ali obogaćuju prikazani svijet, čine ga jasnijim i povezljivim sa stvarnošću. Najveća prednost filma upravo je životnost i prirodnost prikazanog svijeta koji ne izgleda izmanipulirano, kao da je jedini čin u njegovom stvaranju bio uključivanje i isključivanje kamere. Iako se u podtekstu naslućuje da je autoro svjestan toga da prikazuje nešto negativno, jer prikazani likovi nisu inspirativni ili produktivni u bilo kojem smislu, ipak je izbjegnuto osuđivanje njihovih životnih izbora ili guranje tog negativnog konteksta u obliku poruke gledatelju da ono što gleda nije ispravno.

Već spomenutu životnost film ponajviše duguje izboru glumaca zbog kojih likovi djeluju kao da su pokupljeni s ulice i postavljeni pred kameru bez scenarija i režijskih uputa. Trojicu antijunaka utjelovljuju Željko Babić, Šimun Šitum i Jakov Milić, a svaki od njih udahnjuje svom liku onu dozu osobnosti koja je potrebna da ga izdvoji iz prilično jednolične mase prokrastinativnih ljudi koje autor želi interpretirati. Upitno je bi li iskusniji glumci mogli bolje prenijeti životarenje malog čovjeka, jer je kod glumačke postave, kao i kod autora, vidljiva autoironična crta i bliskost sa realitetom koji film dočarava. Da nisu tijekom svojih života bili u dodiru s istim, Med i mliko bi vjerojatno bio puno hladniji film, više u skladu s onime što smo navikli gledati.

I dok je prikazani svijet ispred kamere autentičan, iza kamere stoji vrlo promišljen promatrački koncept. Kroz statične, mizanscenski precizne kadrove i široke planove gledatelj mora tražiti ono što mu je zanimljivo i praktički sudjelovati u filmu. Režija ne potcrtava radnju niti likove pa je kamera slična nezamjetno promatračkom dokumentarnom stilu, tzv.  fly on the wall, koji bi se najbolje preveo u uputu pusti ih na miru i samo snimaj. Takav koncept snimanja umjetno stvara osjećaj spontanosti bez koje bi ovaj film teško funkcionirao, ali i konkretnije izražava autorovu ideju da likove ne postavlja na pladanj kako bi ih publika osuđivala, nego traži poveznice zbog kojih će ih publika zavoljeti.

Zaključak se stvara sam od sebe - Med i mliko rijedak je festivalski izdanak koji ne koristi alijenaciju kao glavni katalizator emotivne reakcije i koji s lakoćom uspijeva doprijeti do publike obradom ozbiljne teme na humorističan način. Dok se većina drugih autora oslanja na vješto korištenje forme i scenaristički minimalizam u kojem najčešće trauma govori sve za sebe umjesto autora, Marko Jukić se upustio u nešto hrabriji pokušaj da svoju priču ispriča isključivo kroz scenarističke dosjetke. Zato je Med i mliko, iako ne najbolji film ovogodišnjeg programa, sigurno jedan od važnijih, jer promiče nove ideje o tome što festivalski film može biti. Hrvatski film napokon ostvaruje djeličak svog potencijala i malenim koracima grabi naprijed, a za njegovu budućnost bilo bi najzdravije upravo da za svaku Zvir dobije jedan Med i mliko.

Igor Kraljić