26. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 16 - 20. lipnja 2017.)

Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

Nestalna pojava otuđena od Svijeta

Oni samo dolaze i odlaze, Boris Poljak, 2017.

U visoko estetiziranom vizualnom eseju o čovjeku kao prolaznom elementu svojeg staništa,  skriveni promatrač u prvi plan stavlja pitanje ljudskog stanja.

Naglašeni vizualni lirizam bez dijaloga i naracije, koji dominira od početka do kraja filma, ostvaruje se izmjenom dugih kadrova samotnih likova, uzrokujući kod gledatelja osjećaj beznadne otuđenosti. Autor gradi priču nizanjem zatečenih prizora na plaži tijekom noći i dana, kontrastirajući ludu mladost i smirenu starost. Pridajući osobitu pažnju formi kao osnovnom tkivu filma, koristi sporu ritmičku montažu u maniri fuge koja će naposljetku iznjedriti sadržaj i tematski zaokružiti djelo. Distanciranoj atmosferi doprinosi i manjak boje, isprani sumorni tonovi, čak i u dijelu filma koji bilježi dnevne prizore. Nejasni zvukovi koji dopiru s plaže raznovrsni su i neprestano prisutni, kao leitmotiv koji svojim bogatstvom kontrastira minimalizmu prikazanog, ali i udaljava gledatelja od onoga što se odvija na platnu, jer zvukovima često ne vidimo izvor.

Prvi prizor voajerski je i pomalo nelagodan noćni prikaz razmjene strasti dvoje mladih. Ta vrlo duga statična scena uvodi gledatelja u sporovozeću i hladnu poetiku koju će dokumentarac zadržati do kraja. Skrivena kamera promatra mlade bez sugestija i emocija, što ipak u nekim trenucima djeluje gotovo režirano. Autor prema subjektima nema nikakve empatije, ne zazire od nagih tijela i intimnih situacija, naprotiv, bez rezerve prikazuje sve što vidi, stavljajući čovjeka u ulogu zamorca pod lupom. Vrhunsko uokvirivanje slika i vješta smjena biranih kadrova stvaraju poneke začudne elemente, poput iznenadne pojave grupice gluhonijemih koji ubrzano razgovaraju na znakovnom jeziku. Čini se malo vjerojatnim da se takve brojne, jasno izdvojene skupine koje obitavaju na plaži (ljubavni parovi ispraznih strasti, mladići što se hrvaju, usamljeni šetači...) mogu ondje zateći u istom danu. Autor je morao provesti jako puno vremena vrebajući iz prikrajka, da bi stvorio sve slike zamišljenog habitusa.

S prvim zrakama sunca, poput kakvih gorostasa, izranjaju ljudi treće životne dobi neprimjetno se uvlačeći među mlade. Izrazito suptilno, dolazi do sraza dvaju svjetova koji jedan na drugi nimalo ne utječu, a istovremeno se stapaju, doprinoseći ugođaju vječne mijene i tematizirajući prolaznost ljudskog života. Nema interakcije između mladih i starih, oni jednostavno supostoje. Riječ je o sjajno snimljenim kadrovima besprijekorne razmještenosti elemenata te je teško povjerovati kako svjedočimo tek slučajnom trenutku.

Sa završetkom posljednjeg kadra ostaje snažan utisak alijenacije. Otuđenost mladih od starih, samog autora od svojih subjekata i, u konačnici, apsolutna odvojenost pojedinca od ostatka Svijeta. Time je istaknuta beznačajnost ljudskog života u kontrastu s njegovim staništem koje ostaje, atmosfera sveopće ravnodušnosti i rezignacije. Kadrovi u totalu često prikazuju malenog čovjeka kojeg kao da gutaju nesagledivo more i nebo.

Marta Klarić Ravnić