26. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 16 - 20. lipnja 2017.)

Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

Dječji doživljaj obiteljske traume

Po čovika, Kristina Kumrić, 2016.

Emotivna crtica o povratku oca iz ratnog logora, ispričana iz vizure djeteta.

Mia je ljuta na cijeli svijet. Danas se njezin otac vraća iz logora, a ona dobro zna što to znači: „Kad si u logoru, da' bi sve da si mrtav. Jer te tamo muče, zlostavljaju i siluju šipkom...“Riječi su to koje izgovara dvojici dječaka iz susjedstva dok istovremeno mrcvari guštericu. Vidno uznemirena, s dječacima se gotovo potuče radi teritorija za igru. Kulminaciju Mijine anksioznosti doživljavamo kada beživotno tijelo gušterice ispuni cijeli ekran. No njezin je bijes tek maska za strah koji osjeća. Boji se kakav će otac biti kada se vrati.

Po čovika

Većinom sniman iz ruke, sugestivnim polusubjektivnim i subjektivnim kadrovima male Mie (koju odličnom, neizvještačenom glumom utjelovljuje Janja Avdagić), film Kristine Kumrić pruža uvid u njezin unutarnji svijet i time nenametljivo objašnjava ponašanje djeteta. Mia dolazak oca promatra iz daljine, ne želi ući u kuću, viri kroz prozor. Autorica koristi krupne kadrove koncentrirajući se na lica i oči likova. Napolju dječje oči iskre drskošću, u kući su često oborene, kao i očeve, tek ponekad sramežljivo ispitivačke i zabrinute. Mijin početni prkos prelazi u opipljiv strah, paraliziranost i na kraju rezignaciju. Opetovanim prikazivanjem nijemih pogleda ostavlja se dojam prodiranja u njihovu svijest te kao da čitamo misli: to više nije isti čovjek.

Iako u pozadini ima ratnu tematiku, film se koncentrira na doživljaj dinamike odnosa unutar obitelji uslijed osobne traume, kroz pogled djeteta. Odrasli ne obraćaju pažnju na djevojčice, niti pokušavaju razgovarati s njima, kao da ih se to ne tiče. Pretpostavlja se da djeca ne razumiju ozbiljne stvari, a ovaj film pokazuje da ona vide sve. Tiho u sebe ugrađuju događaje na koje ne mogu utjecati, internaliziraju ih te kasnije iskaljuju u napadima bijesa. Upravo odabirom mlađe djevojčice kao glavnog fokalizatora priče, autorica želi ukazati na to da djeca snažno upijaju svaku riječ i čin odraslih. Prikazom Mijinih reakcija i onoga što gleda, film otkriva njezino unutarnje stanje. Mia vidi oca koji drhti i majku koja plače, promatra ih iz distance.

Odlično snimljenim, biranim prikazima film suptilno prenosi dječji osjećaj nemoći i tjeskobe koji gradi atmosferu kako vrijeme odmiče. Djevojčice se na kraju vraćaju plesnoj točci s početka filma i time se zaokružuje dojam da su djeca izostavljena iz onoga što se događa te kao da im nije dopušteno da i ona imaju svoje mišljenje i osjećaje. Kao rijedak primjer ratno vezane teme ispričane kroz dječje oči, film nas ostavlja s mišlju da smo, bez obzira na godine, naposljetku prepušteni sami sebi.

Marta Klarić Ravnić