26. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 16 - 20. lipnja 2017.)

Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

Pubertetlija sama na svijetu

13+, Nikica Zdunić, 2016.

Kratki igrani film 13+ Nikice Zdunić prikaz je jednog segmenta pubertetskog iskustva s dobrim redateljskim rješenjima, koji uspijeva potaknuti na razmišljanje.

Jedan od mnogih dokaza gluposti ljudske vrste jest i želja mnoge djece da što prije odrastu. Umjesto da što dulje uživaju u bezbrižnosti i nevinosti djetinjstva, iz nekog bizarnog razloga djeca se, pogotovo u razdoblju ulaska u pubertet, često svim silama trude brže-bolje postati poput odraslih. Jasno, pitanje je u kojoj mjeri su za to kriva djeca sama, a koliko društvo i svijet koji ih okružuju.

13+

Upravo tu tematiku obrađuje Nikica Zdunić u 13+, znakovito eksplicitno „posvećenom djevojčicama“. U skladu s naslovom koji nagoviješta kojom će se dobnom skupinom autorica u njemu baviti, upoznajemo Janku, simpatičnu pubertetliju koja nema problem s time što je još uvijek dijete i voli se izražavati kroz ples. Njezina najbolja prijateljica Zorana, pak, fascinirana je novim svijetom koji joj se otvara na pragu ulaska u odraslost, ponajprije njegovom seksualnošću. Hiperseksualiziranost djevojčica sugerira nam se već na samom početku filma u kojem instruktorica malim plesačicama govori da trebaju biti seksi te se izruguje bucmastosti jedne od njih, uz komentare o posjetama McDonald'su. To je ipak ne spriječava da u sjajnom ironičnom trenutku poslije djevojčicama govori da trebaju biti malo bolje jedne prema drugima, ilustrirajući floskularnost i kontradikciju poruka koje odrasli prenose djeci. Iznimno znakovito, instruktorica je i jedini odrasli lik koji se pojavljuje u čitavih dvadeset minuta filma, u kojem djeca stoga djeluju kao gomila siročadi prepuštene da se sami hrvaju s nezrelim i neprobavljenim doživljajem seksualnosti u turbulentnom fizičkom i duhovnom razdoblju puberteta.

Značajke svijeta suvremene mladeži vrlo su prikladno prenesene kroz vizualni identitet filma. Naglašeno pastelnim koloritom postiže se instagramska kvaliteta slike, a uski format koji se može doživjeti i kao ilustracija tjeskobe zbog zidova odraslog svijeta koji pritišću protagonisticu odaje dajem kao da je čitav film snimljen tzv. pametnim telefonom. Prva filmska asocijacija koju 13+ pobuđuje prikazom razularenih tinejdžera, jasno, ona je na kultne Klince (Kids, 1995.) Larryja Clarka, a ako je vjerovati autorici, situacija se od 1995. do danas pogoršala, budući da je ovdje dob likova pomaknuta nekoliko godina unatrag. Zbog praktički isključivog naglaska na šokantne strane adolescentskog života, prikaz djevojačkog iskustva puberteta može djelovati plošno, ali teško je scenaristici i redateljici prigovoriti na odluku da se u formi kratkog filma usredotoči samo na jedan problem. Bitnije je to što je zahvaljujući dobrim režijskim odlukama i solidnim glumačkim izvedbama djece sve ispalo prilično uspješno.

Pavle Luketić