Zapis

čini se da je Ivi Ljubičiću, Ivanu Bakoviću, Josipu Saviću, Karlu Juričiću, Leonardu Čančareviću, Mislavu Ferenčeviću i Karmen Adžamić, jedinoj dami među njima, odreda dvanaestogodišnjacima iz OŠ Antuna Augustinčića u Zaprešiću, već pomalo dosta medijske slave koja ih prati od lipnja prošle godine, kada su na 42. reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece i mladeži, održanoj u Zadru, osvojili drugu nagradu ocjenjivačkog suda u kategoriji TV-reportaže i prvu nagradu u istoj kategoriji, odlukom ocjenjivačkog suda djece, za svoj 5 minuta i 55 sekundi dug rad naslovljen Nasilje u školi. Jer, nekoliko dana prije našeg susreta snimali su ih za televizijsku emisiju Kockica, a i jedna teta ih je, kažu, dva sata gnjavila radeći prilog o njima za neke novine, čak i ne znaju za koje. Osjećajući, razumljivo, poput svih filmskih zvijezda, kako imaju pravo na privatnost i da im je pametnije svoje ionako nastavom i drugim aktivnostima ograničeno vrijeme iskoristiti za pripremu novog filma (bili su prilično tajanstveni, pa su priznali tek da će biti riječi o ponašanju na ulici), isprva su malo rezervirani, a osobito Ivan, koji je stigao posljednji i uglavnom šutio, jer, kaže, nije lijepo upadati drugima u riječ. Razgovaramo u sobi ravnatelja OŠ Antuna Augustinčića, u kojoj, očito, nisu baš jako često, pa između pitanja ili dok netko drugi odgovara sa zanimanjem zvjeraju u šareni grb i portrete obitelji Jelačić, brojna priznanja i diplome ovješene na zidu i druge stvari privlačne novinarskom ili filmaškom oku. U ovoj školi radi i Jadranko Lopatić, koji je uz Miroslava Klarića sve izraženija pokretačka snaga FKVK Zaprešić, pa ne čudi da je baš od njega krenuo poticaj učenicima petih i starijih razreda da se pozabave vlastitim filmskim izričajem, a tu se onda našao i gospodin Ivan Marčec, iz CTK Zaprešić, kao voditelj tek nastale filmske skupine, pa su zajedno najprije pronašli ideju i osmislili scenarij, i radili su na njemu svi zajedno i skupa su režirali, a tek su ih tehničke uloge razdvojile, pa su jedni snimali, drugi montirali, a Karmen je bila zadužena za držanje mikrofona. O njihovoj je TV-reportaži kritika među ostalim rekla da je riječ o zanimljivoj priči o nasilju u školi, kako su izabrani kvalitetni sugovornici, od djeteta koje je zlostavljano od druge djece, do skupine dječaka koji su zlostavljači, kako su prikupljene otvorene izjave dječaka koji maltretiraju kolege, izvrsno naglašena njihova bahatost, pa čak i ponos svojim činima, što govori da su odrasli u sredini gdje se takvo ponašanje nije osuđivalo, niti su oni zbog njega bili kažnjeni. Autori su dobro postavili reportažu, počevši s dječakom koji ima problem, jer ga maltretiraju u školi, zatim uključujući i one koji to čine, te školskoga psihologa i druge zaposlenike škole, uspješno balansirajući među njima svojim pitanjima. Što tih šest dječaka i Karmen, s tek vidljivim pjegicama na nosu, misle o nasilju među vršnjacima? Ne bih sad mogao razlučiti što je tko rekao, jer su govorili istodobno i upadali jedan drugomu u riječ, osim samozatajnog Ivana, ali posve je jasno da imaju stav. Nasilja među učenicima ima, najčešće je među onima koji imaju probleme kod kuće, jer su djeca rastavljenih roditelja, ili su često sami, prepušteni su ulici i lošem društvu. Dečki kažu kako i filmovi puni nasilja pogoduju sličnu ponašanju među nekima od njih, a Karmen poentira: "Ako si pametan, prepoznat ćeš što je dobro, a što loše, pa nećeš postati nasilnik!" Zašto djevojčice uvijek ispadnu najpametnije, pitam ostale, a oni, očekivano, negoduju. Ma što, kažu gotovo uglas, mi smo svi vrlo dobri učenici, a ona je trojkašica. Možda, mislim si, ali ima neizrecivo tople i bistre oči. Kao nasilje među vršnjacima svi prepoznaju neumjesna zadirkivanja, psovke, tjelesne obračune, ali ponajviše duševno maltretiranje, za koje se slažu da je najgore i da ga je najteže izdržati. Reportažu su napravili kao jedanaestogodišnjaci, a već su tada prepoznali i bitnu ulogu starijih, učitelja i roditelja, jer, kažu, ako vidiš nešto od starijih, obično se i sam tako ponašaš pa je i školski i roditeljski odgoj očito presudan. Ponašaju li se i sami ponekad nasilnički prema drugima? Pa, kažu dvojica, meni su roditelji rekli da ne udaram prvi, ali neka svakako vratim ako mene netko udari, a druga dvojica priznaju kako ih povremeno hvata želja da se fizički obračunaju s nekim tko im se zamjerio, no obično se uspiju savladati. Baš, uostalom, kao i odrasliji. Barem neki. Otkrivaju i malu, ‘profesionalnu’ tajnu: među junacima njihove TV-reportaže su stvarni likovi, zlostavljani dječak i njegovi zlostavljači, ali ima i ‘igranih’ uloga. Teško je pred kamerom (pred očima drugih!) učiniti baš sve što se, onako spontano, radi kad nema promatrača. No, odmah se ispravljaju, čini se da nekima baš odgovara publika, pa svoje nasilništvo čine upravo dok ih netko gleda i da bi se pravili važni. Ne bih želio biti svrstan u isti koš s onom tetom koja ih je gnjavila dva sata, pa okončavam razgovor, koji sam pomalo umjetno produljivao, sjetivši se i vlastitih školskih dana, kad nam je kakva izvanredna prilika za izostanak s nastave dobro dolazila, ali me dečki, i Karmen, razuvjeravaju da im je baš stalo do toga: školska je godina pri kraju, ocjene su zaključene, a ni oni nisu ekipa koja bi bježala s nastave. Jedino im, povremeno, s nastavnih jedinica misli odlutaju na već snimljeni film i, još više, na onaj koji je tek u nastanku.