Zapis

Krelja je najuporniji i najizrazitiji esejist među hrvatskim piscima o filmu, među filmskim kritičarima. Ako esej shvatimo kako se u nas tradicionalno shvaćao – kao lijepoknjiževno bavljenje pojmovima i poimanjem, problemima i problematiziranim temama – Krelja je to spontano, po nekome urođenu pozivu, stalno radio. Dok smo mi ostali, njegovi kolege, često vrlo 'objektivistički' ciljali samo na općeobvezujuće tumačenje i ocjenu filma, počesto zaboravljajući da smo istodobno doživljavači i pisci, književnici u nekoj postojećoj stilskoj tradiciji, Krelja je od početka svoje pisanje shvaćao posve književnički: kao ekspresivnu djelatnost, onu u kojoj autor iskazuje vrlo osoban doživljaj filma i života na koji film upućuje, i to čini najsugestivnijim stilom što mu je na raspolaganju. Njegove su i najjezgrovitije kritike, ali osobito veći tumačiteljski eseji, gusta asocijativna, retorički izrazito razigrana proza zadubljena u vlastit autorov senzibilitet, ali senzibilitet koji je izrazito otvoren i naciljan na okolni život, a u njemu – 'primadonski' – na film i filmsko iskustvo. To Kreljino književno opredjeljenje u novije se vrijeme razvilo u smjeru gotovo 'čiste' literarne forme – u opsežnije narativizirane reminiscencije na prošle događaje iz prepleta naše javne i njegove intimne filmske povijesti. Iako se 'memoarizacijski' pristup svijetu filma u Krelje javio posve u skladu s odavna iskazanim sklonostima, taj je pristup izrazito moderan: u dijelu se svjetske časopisne publicistike – kao kontrast tradicionalno 'objektivističkom' povijesnom i kritičko-interpretativnom pristupu filmu – javilo programsko ustrajavanje na vrlo osobnom, samoispitivačkom i samoispovjednom pristupu, i to podjednako samih filmskih autora i autorskih suradnika kao i kritičara, interpreta i teoretičara filma. Osobni je izvještaj, ustanovilo se, ne samo zanimljiviji čitatelju nego je redovito bogatiji povijesno relevantnim podacima, a i bolje iskazuje duhovnu, uvijek vrlo osobnu, 'pozadinu' na kojoj nastaju i u kojoj recepcijski 'završavaju' filmska djela. Knjiga Ispod crte poentira Kreljin izniman ispovjedno-meditativni esejistički pristup razvijan posljednjega desetljeća. Pisana je kao dnevnik što prati osobno-iskustvenu pozadinu razdoblja pripreme, snimanja, montaže i javnoga prikazivanja Kreljina igranog filma Ispod crte, a zapravo je riječ o vrlo dramatičnoj naraciji što prati gotovo fabulističku smjenu nesigurnosti, neočekivnih problema, emotivnih i operativnih 'padova i uspona' vezanih uz taj filmski projekt, uz to Kreljino životno razdoblje (od 2001-2003), ali i uz to razdoblje u Hrvatskoj, njegovih sudbinskih mijena. Ispod crte uzbudljiva je i ganutljiva knjiga, a jedinstvenu joj vrijednost daje ono što je oduvijek odlikovalo Kreljin razgovorni i spisateljski, ali i filmskoautorski pristup stvarima – a to je njegova uvijek mlada sposobnost da se očara zatečenim životom.