Zapis

Mogao sam biti jednim od 177 (ili već koliko?) statista u novom filmu Ivana Faktora, koji se snimao tog vikenda, ali Vera je odlučila drukčije. "Idi u Požegu i napiši nešto o atmosferi", kaže mi ozbiljnim glasom. Dobro, ja volim biti u Slavoniji (možda i zato što sam tamo rođen i odrastao) pa nema problema. I dok u petak, 27. svibnja, oko podneva krećem prema zagrebačkom Glavnom kolodvoru, ispred kojega tradicionalno polazi autobus za Požegu, smišljam moguću prvu rečenicu ovog teksta: "Atmosfera je bila užarena!". To mi se čini zgodno, prije svega zbog ljetne vrućine koja mi odmah lijepi košulju za leđa, a možda će imati i simbolično značenje, tko zna? Izdaleka vidim skupinu starijih ljudi koja se od vrućine pokušava sakriti u škrtoj hladovini ona dva-tri stabalca pred Kolodvorom i malo mi je čudno: većina drži štapove u ruci, nose šešire i velike torbe, a žene su u širokim i šarenim haljinama. Ma, nije vrag da su to moji suputnici, pitam se prilazeći bliže. Nisu, naravno, to je neka posve različita grupa, koja čeka svoj autobus. U ovom našem nešto sasvim drukčije: mladi i meni uglavnom posve nepoznati suputnici (dobro, neke doduše, barem po izgledu, poznajem iz Požege, prošle godine, iz Trakošćana ili Zadra i Osijeka). Sjedim s profesorom Krešom Mikićem i plaho se ogledavamo. Nas smo dvojica valjda najstariji u skupini. Onda ipak nailaze i donekle generacijski bliski Milan Bukovac i Milan Bunčić, pa pripadnici srednje generacije (u odnosu na svu tu mladost), Davor Šišmanović i Mladen Burić. Sve spašava vođa puta Željko Radivoj. On ozbiljno, u skladu sa svojim godinama, broji suputnike, vrti se oko autobusa, daje očinske savjete mladima i uopće, poput kakve koke, pardon, pardon, pijetla, okuplja piliće, od kojih neki prvi put kreću ka slavonskoj Ateni. Logo 13. revije, koju organiziraju GFR Film-video Požega i Hrvatski filmski savez, pokrovitelji su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Požeško-slavonska županija i Grad Požega, dok su Turistička zajednica grada Požege, Hrvatska turistička zajednica i VIP među glavnim sponzorima, naopako je okrenut petak 13, a i službeni je naziv revije napisan slovima od kojih su neka okrenuta prema dolje, a druga ulijevo. Želi se reći da će ovaj put sve biti šašavo i naopako. Baš me zanima hoće li se to i ostvariti? Put prolazi uobičajeno. Stajemo na nekom odmorištu gdje se ispijaju nove količine piva (iako vrlo mladi, suputnici su izgleda solidno iskusni ili barem dobro informirani od starijih, pa su odmah na početku puta, u autobusu stali otvarati sa sobom donesene zalihe). Dobro, uostalom, vruće je. Užareno. Pitam kolegicu, novinarku Olgu Vujović, s kakvim očekivanjima ide u Požegu, a ona s dosta skepse odgovara da baš i ne očekuje previše. Veseli je gotovo za trećinu više odabranih filmova, nije baš zadovoljna činjenicom da nemamo uvid u cjelokupnu prijavljenu produkciju (o tome smo pričali i prije godinu dana, na stubama Grgina dola, čekajući autobus kojim ćemo krenuti u obilazak vinskih i drugih cesta Zlatne doline), a i taj je socijalni program već neko vrijeme, kaže gospođa Vujović, prepoznatljiv, predvidiv i bez iznenađenja, pa završavamo razgovor njezinom izjavom da će iz Požege otići odmah nakon službene projekcije ili, najkasnije, sutra rano ujutro. U Požegu ulazimo oko tri, i odmah vidimo neke obnovljene fasade, nove krovove i uobičajenu užurbanost koja je, poput dobre slavonske slanine, izdašno išarana debelim slojevima opuštanja i smirenosti. Èekaju nas nasmiješeni Zoran Tadić i Krsto Papić, članovi ocjenjivačkog suda (uz Vaclava Šimeka, iz Češke Republike, Adisa Bakrača iz Bosne i Hercegovine i Željka Kipkea, iz Hrvatske), a Krešo i ja vraćamo se opsesiji iz autobusa pa se radujemo i zbog još ta dva stara, dobra i poznata lica, koja nas drže u nadi da ova očita smjena generacija (ne samo autorska nego i posjetiteljska), koja nas je čak dovela do spoznaje da nam tu više nije mjesto i da više nećemo dolaziti, možda ipak nije definitivna. Iako je, nema nikakve dvojbe, dobrodošla. Još kad nam se pridružio doajen Krunoslav Heidler, i kad smo se utaborili u uglu, s litrom i vodom, mogli smo s punim pravom konstatirati da život i nije baš posve bez veze. O naopakoj reviji i (ne)držanju tradicije svjedoči još nekoliko činjenica: nakon dvanaest godina projekcije su preseljene u prostore Županijskog centra, nekadašnjega požeškog kina (jednog od tri, danas nema više ni jednog aktivnog, kao uostalom i u mnogim drugim hrvatskim gradovima), s dvostruko većim gledalištem kojemu svakako, na taj broj gledatelja i u ovom godišnjem razdoblju, nedostaje klimatizacija; uz pozdravne govore predstavnika organizatora, Županije i Grada, baš je nedostajala neka topla rečenica predsjednika HFS Hrvoja Turkovića ili Vere Robić, no njih nije bilo; srećom je održana tradicija uvodnih koncerata Trenkovih pandura prije početka Revije (ove godine koncert je trajao pola sata), a nekako mi se učinilo da je fotografiranje s Marijom Terezijom i barunom Trenkom (tj. guranje glava u izrezane ovale na panou s nacrtanim figurama ta dva, kažu, strastvenom ljubavlju vezana povijesna lika) privuklo znatno manje znatiželjnika nego prije godinu dana; konačno, da je riječ o 13. reviji, svjedočilo je i odustajanje profesora Željka Baloga od tradicionalne crnine pa se na svečanosti otvaranja pojavio u odijelu, bijeloj košulji i s kravatom! Na Reviji je prikazano ukupno šezdeset filmova, najviše, čak devet, samostalnih autora, zatim po četiri iz Bugarske i Italije, tri iz Rusije, po dva iz Austrije, Belgije, Francuske, Nizozemske, Njemačke, Švicarske i Velike Britanije, uz po jednog predstavnika Bosne i Hercegovine, Brazila, Češke Republike, Estonije, Finske, Indije, Izraela, Litve, Luksemburga, Moldavije, Poljske, Slovačke, Slovenije, Španjolske i Švedske. Svoje radove poslali su i autori iz Grčke, Makedonije, Norveške i SAD. Od domaćih, najviše je u službenom programu bilo autora iz KK Zagreb i Otompotom production Zagreb, po dva, dok su po jednog autora imali ADU Zagreb, Autorski studio FFV, Zagreb, FKK Ðakovo, FKVK Zaprešić, KK Karlovac, Potepuh team, Zagreb i Videoklub Mursa, Osijek. Među ukupno 236 prijavljenih radova bili su i filmovi Amaterskog studija FK Delnice, Bogus-designea, Centra za mlade Èakovec, Filmske sekcije Kajgot, Distorzije Pula, FKK Drava, Ðurđevac, FVK Šibenik, GFR Film-video, Požega, Mad Particle Studios, Zagreb, New York Film Academy, Zagreb, Stranke dobrih ljudi, Kutina, Udruge IKS, Petrinja, Videodružine Bezvizije i Videokluba CZK Novi Zagreb, Zagreb. Ocjenjivački je sud dodijelio prvu nagradu filmu Café, samostalnog autora Soetkina Verstegena, iz Belgije, drugu filmu Two, samostalnog autora Chavadara Cherneva, iz Bugarske, a treću filmu The Exibition, autora Alessija Zeriala, iz Fedic-Merana, Italija. Nagradu UNICA-e dobio je film Umrem li, ostavite prozor otvoren, samostalnog autora Zorana Krezića iz Bosne i Hercegovine. Nagradu publike osvojio je film Drop the Silence, samostalnog autora Hrvoja Brlečića, iz Hrvatske, koji je dobio i nagradu za najbolji domaći film. Najboljim stranim filmom proglašen je I just know, samostalnog autora Phila Martina, iz Velike Britanije. Uglavnom, svi nagrađeni, osim veterana Zeriala, samostalni su autori. Svjedoči li to o gubitku smisla postojanja klubova, o sve većoj alijenaciji autora ili je čista slučajnost? Među publikom pronalazim i doktora Ognjena Brborovića, koji vodi skupinu studenata medicine na terenskoj praksi u obližnjoj Velikoj. I sam se bavi(o) filmom i umjetničkom fotografijom, pa sa zanimanjem gleda svih šezdeset radova, a u stanci se slažemo kako je i njegov i moj favorit Drop the Silence, koji će, naravno ne samo zbog naših glasova, na kraju pobijediti u kategoriji najboljega filma po izboru publike. Meni se činilo da je među šezdeset filmova bilo barem deset izvrsnih. Stariji i ozbiljniji od mene smanjili su taj broj na pet-šest. Možda ni to nije loše? Na ponoćnom tulumu nisam bio. Čuo sam tek da je kontrola na ulazu bila baš rigorozna, da je (valjda zbog toga) gužva bila manja nego inače, a o izdržljivosti sudionika pričalo se svašta. Jedni su ostali do pola dva, drugi do tri, a neki su, kažu, ostali do jutra. Sad, to je možda legenda? U subotu doručkujem s Krunom Heidlerom, a on se žali, baš kao Krešo i ja dan prije, da se više ne osjeća dobro na ovakvim skupovima, da sa starijim kolegama ionako samo izmjenjuje viceve, a sve manje razgovaraju o filmu, da je u dilemi hoće li s nama k Enjingiju ili svojim autom ravno natrag u Ðurđevac. Drugo je na kraju i učinio. Mi ostali krećemo (sa zakašnjenjem od čertdesetak minuta, čekajući krmeljive noćašnje tulumaše koji se maglovito sjećaju što se sve radilo od ponoći do ranih jutarnjih) ka najnovijem objektu Ivana Enjingija, s čije terase puca (ali baš tako, puca!!!) neopisiv pogled na Zlatnu dolinu i njegove vinograde. Pa onda satima, od čobanca i pećenice do orehnjače i makovnjače, zalivenih nevjerovatnim količinama graševine i zweigera, uz pjesmu i svirku Enjingijeva ženskoga tamburaškog sastava, koji se nadmetao s gostima iz vojvođanskog Tavankuta Branka Ištvančića. Koliko je bilo pogubno ne napiti se dovoljno po tom užarenom danu svjedočio je naš autobus. Negdje pred Zagrebom njegovi su žedni konji gotovo otkazali poslušnost. No, nakon pola sata stajanja i više litara vode, oporavili su se dovoljno da nas dovuku do Glavnoga kolodvora. Vraćajući se devetkom, s Krešom i Zoranom (izlazili smo postupno, na tri tramvajske postaje zaredom), odustao sam od zamišljene prve rečenice. Bilo je zgodno, kao uvijek, ali atmosfera ipak nije bila užarena. Možda zato što je to bila trinaesta Revija? Valjda će četrnaesta biti bolja. I neće biti okrenuta naopako.