Zapis

Postali su već pomalo dosadni raporti iz Požege s hrvatskih revija jednominutnih filmova. Svake godine raste broj prijavljenih filmova, svake ih je godine iz sve više zemalja, sa sve više kontinenata. Ove godine, na već 13. reviju, pristiglo je 236 radova iz 31 zemlje svijeta. Požeškom skupu zapravo nikada i nije nedostajalo dobrih filmova, stalni posjetitelji festivala navikli su već na njih kao na nešto što se podrazumijeva. Ono, međutim, što je ove godine tako upadalo u oči jest dosta ujednačena kvaliteta filmova, od šezdeset odabranih naslova malo je bilo onih, ako ih je uopće i bilo, koji su ‘zalutali’ na festival. Možda je bilo i previše solidnih, naprosto dobrih, onih koji svjedoče o ‘jednoj minuti’ kao već prihvaćenoj i apsolviranoj formi… Pred nama je, dakle, nakon takva dojma, upit: nije li ta dosegnuta dosta visoka razina ‘ubila’ na svoj način radoznalost, svježinu, pustolovinu, iznenađenje…? Možda je zaista tako, a možda se ipak svaki pojedinačni film opire paušalnosti ukupnog, uvijek pomalo preuvjerljiva dojma, no bilo kako bilo, na jedno tako konkretno pitanje: ne stagnira li ‘jedna minuta’ vrlo je teško odgovoriti članu ocjenjivačkog suda. A na ovoj reviji jedan od tih ‘sudaca’ bio sam i ja, uz sunarodnjake Krstu Papića i Željka Kipkea, te Vaclava Šimeka iz Češke i Adisa Bakraća iz Bosne i Hercegovine. Ne želim time reći da sam neslobodno gledao filmove, da smo bili pod nekakvim pritiskom ili tako štogod, ne, moji kolege iz žirija vrlo su ugodni ljudi, nisu bili ‘navijači’, čak smo se oko i nagrada izbora deset najboljih vrlo brzo usuglasili, organizatori i domaćini nijedne se sekunde nisu miješali u naš posao…Što je, dakle, posrijedi? Prokleta savjest. Ma kako vi bili svjesni da nagrade i nisu toliko važne, da film ne postaje bolji dobije li nekakvu nagradu i ne postaje slabiji ne dobije li je, film naprosto jest onakav kakav jest, postoji i živi neovisno o nagradama i priznanjima, ipak… Ljudi naprave te ‘male’ filmove uz mnogo ili manje truda, najčešće bez ikakve nadoknade, više ili manje tašti su (neki na duh, neki na tijelo kao ja – rekao bi jedan moj pokojni prijatelj), i nije se tu igrati: treba donijeti pravedne odluke. Ili barem pokušati. A to je najčešće nemoguće. Zato volim nogomet. Postigne se gol i onda se ponovno krene s centra. Postoje pravila. Postoje, istina, i slobodno sudačko uvjerenje i nepošteni suci. Ali pravila postoje. Na filmu pravila ne postoje. Sav grijeh, dakle, i na moju sudačku dušu. Požegu, odnosno Reviju, posjećujem već dugo godina… Uvijek sam se u Požegi osjećao iznimno ugodno, jer sve što se tamo u cigla dva dana dogodi – svečanost je i u čast je filma. I zbog toga sam bio sretan. Ove godine, zbog rečene funkcije i svega što iz toga proizlazi, možda sam se malo manje ugodno osjećao. Za vrijeme festivalske, večernje projekcije (a mi smo odluke donijeli već ranije, toga jutra) došaptavao sam se s ostalima iz žirija: jesmo li negdje pogriješili, nekog podcijenili ili precijenili? Savjest, prokleta savjest. I ja ne mogu reći da smo mi, dijeleći nagrade, nešto strašno pogriješili. No da smo ‘preskočili’ neke filmove – jesmo. Nema naprosto toliko nagrada. Na svu sreću, postojao je i žiri publike, znalačke publike koja za sobom ima – kako tko: pet-šest ili desetak revija, iskustvo koje je odnjegovano i koje je raslo zajedno s festivalom. I dogodilo se nešto vrlo lijepo: publika je korigirala ocjenjivački sud pa se potpuna slika o najboljim ostvarenjima dobila tek finim, nedogovorenim prožimanjem odluka publike i odluka (časnog) ocjenjivačkog suda. Dva suda odlično su se nadopunjavala. Publika, primjerice, nije nagradila neki, prvoloptaški očekivano, vic-film, nego suptilan filmski posao koji je stručni žiri posve previdio i nije ga uvrstio ni u deset najboljih. Jedna od karakteristika ovogodišnje Revije svakako je bila svekolika raznovrsnost filmova. Nije bilo, što se znalo dogoditi poneke od prošlih godina, da prevlada jedan od pristupa ili ‘žanrova’, svijest da će ‘to upaliti’. Bilo je tu i (skakojako) animiranih i igranih, a i dokumentarnih filmova. Eksperimentalnih, i u kombinaciji sa svima prethodnim – u izobilju. Bilo je nešto i vic-filmova, dobrih, bilo je i filmova nešto eksplicitnije socijalno angažiranih, bilo je apela, zamišljenih eseja, a lijep prinos općoj visokoj razini dali su nedvojbeno nostalgično-sjetni filmovi, gotovo male i samozatajne melodrame. Spomenuh već kako Požegi nikada nije nedostajalo dobrih filmova, pa je ta ‘samorazumljiva’ činjenica često skretala pozornost gostiju na popratna događanja i uvijek besprijekornu organizaciju. Festival se iz godine u godinu sve više širio, i ove se, eto, dogodilo da se ostvarila već nekoliko godina najavljivana ‘prijetnja’: zbog sve većeg zanimanja publike Revija se preselila iz male dvorane požeškoga kazališta na Trgu Sv. Trojstva u znatno komforniji Županijski centar, gdje stane mnogo više gledatelja. Razumljiva je i shvatljiva, posve je normalna želja organizatora da ugoste što je moguće više zaljubljenika u film i omoguće im kvalitetno praćenje filmova i tu se nikomu ništa ne može ni najmanje prigovoriti. No ustvrditi nam je: preseljenjem u bezlični prostor Županijskog centra festival je izgubio na intimnosti, izgubio je na posebnosti, prisnosti, nije više toliko inkorporiran u samo srce Požege, ne događa se više na jednom od najljepših trgova u ovom dijelu svijeta. Počinje pomalo groteskno sličiti ostalim festivalima, i onim ‘velikim’, postaje – kako reče jedna požeška gospođa, stalna posjetiteljica Revije – mala seoska priredba. Pa se nešto pitam nije li onom mom osjećanju manje ugode, uz članstvo u ocjenjivačkom sudu, ponešto pridonijelo i to, a posve razumljivo, preseljenje festivala. I eto me na kraju još jednoga raporta iz Požege. Ni ja ne odoljeh napasti i grijehu mnogih: pisao sam više o festivalu, a manje o filmovima. Trebalo bi, jasno, biti obrnuto. No, filmovi, vjerujem, ionako žive svoje živote, a i Požega je kao festival uvijek intrigantna i provokativna tema.