Početkom svibnja 2005. održana je u Ogulinu izložba fotografija i karikatura Ivice Hripka pod naslovom Analogno doba za digitalno vrijeme. Na izložbi, postavljenoj u svečanoj dvorani Pučkog otvorenog učilišta, Hripko je sugrađanima pokazao presjek dijela svoga kreativnog rada, vezana uz umjetničku, dokumentarističku i reportersku fotografiju, odnosno karikaturu, a neuobičajeno velik odziv publike svjedočio je s kojim su zanimanjem Ogulinci željeli pogledati radove bivšega sugrađanina. Naime, Ivica Hripko rođen je 1939. u Ogulinu, u kojem je završio osnovnu i srednju školu, da bi se zatim uputio na studij u Zagreb. U Ogulinu se i počeo zanimati najprije za fotografiju, a uskoro i za film, i u svom je rodnom kraju snimio prve od budućih tisuća metara i sati filmskih i videozapisa.
Od 1955. do 2005, ili punih pola stoljeća, nastajao je i film Moja generacija, prikazan kao poseban program na izložbi u Ogulinu. Bivši učenik ogulinske gimnazije Ivica Hripko, «a sada striček u lipim godinama», kako piše na omotu DVD-a, snimao je vlastito djetinjstvo i mladost, odrastanje u poslijeratnim godinama, školovanje, maturalne zabave, odlaske kolega na studij i povratke u rodni grad, godišnjice mature, ali i pedesetogodišnju kroniku grada Ogulina, sa svim promjenama koje su u tom istodobno dugom i kratkom razdoblju nastale.
Na otvaranju izložbe i prije početka projekcije film Moja generacija o životu i radu Ivice Hripka govorili su njegov školski kolega iz ogulinske gimnazije, danas profesor Nikola Cindrić, te likovni kritičar profesor Mirko Kovačević. Obojica su istaknuli dokumentarističku vrijednost Hripkovih crno-bijelih fotografija, na kojima su zabilježena brojna događanja i važne ličnosti iz nacionalne i svjetske povijesti, te duhovitost sadržaja i originalnost pristupa pri crtanju karikatura, često s temom ogulinskih vještica s Kleka, za koje sam Hripko tvrdi da su ga zauvijek ‘zacoprale’ i svojim utjecajem na njegovu DNK i genetski kôd odredile smjer i tok njegova života, kojima je opet originalno komentirao politička događanja i svakodnevni život ljudi u proteklih pola stoljeća.
Mnogi su se posjetitelji izložbe i filmske projekcije prepoznali, zauvijek zabilježeni na filmskoj traci u danima svoga djetinjstva i mladosti i poslije, a mlađi su mogli zapaziti promjene koje su se dogodile na gradu i ljudima u tih pedeset godina. Ako se među njima nađe netko tko će, poput Ivice Hripka, potaknut njegovim primjerom, strastveno uzeti u ruke fotografski aparat ili videokameru i uporno, godinama bilježiti ljude i događaje koji ga okružuju, Hripkova će životna vokacija biti dostojno zaokružena i dodatno oplemeljena.