Kako u uvodniku zapisuje autor, britanski filmolog A. L. Rees (1949. - 2014.), knjiga Povijest eksperimentalnog filma i videa, od kanonske avangarde do suvremene britanske prakse osmišljena je kao uvod u avangardni film za sveopću čitalačku publiku te kao pregled za entuzijaste. Uz to napominje da publika koja iz mnogih drugih razloga dubinski i dobro poznaje filmsku kulturu često zna vrlo malo o eksperimentalnom filmu. Doista, i nakon stotinjak godina njegova živoga postojanja, eksperimentalni film, kao pojam i kao ideja, i danas uglavnom izaziva zazor. Ne samo u takozvane široke publike koja s njime zapravo ni nema svjesnog dodira, ili u općinstva naglašenije sklonog popularnijim, zabavnijim filmskim vrstama filma, no ne i hvatanju ukoštac sa slikotvorima iz eksperimentalnog zabrana, nego čak i kod nemalog broja profesionalnih filmskih djelatnika teorijskog i praktičnog profila koji će nerijetko i sami priznati da nemaju razumijevanja za taj oblik filmskog izražavanja.
Razlozi tomu su mnogi, a među krupnijima je i taj što eksperimentalni film u svom temeljnom obliku, općenito uzevši, uistinu zahtijeva osobit gledalački trud, a malo kad nudi ugodu i opuštanje, što većina gledateljstva ponajprije očekuje od filma. Veći stupanj zahtjevnosti ugrađen je u samu ideju bavljenja eksperimentalnim filmom – koji je dobrim dijelom i pogonjen namjerom prkošenja izrazu konvencionalnog, takozvanog glavnostrujaškog slikopisa - te u tom svjetlu opozicijskih nakana njegovi tvorci zacijelo ni ne očekuju širok prihvat svojih djela. Nevolja je međutim i u tome što se eksperimentalni film zanemaruje, potiskuje, marginalizira i na općem obrazovno-institucijskom planu, odnosno u potencijalne se publike ne razvija svijest o njegovoj načelnoj ravnopravnosti sa svakome ipak prepoznatljivim i uglavnom neodbojnim pojmovima igranog i dokumentarnog filma.
Povijest eksperimentalnog filma i videa, A. L. Rees
Primjerice, označavanje eksperimentalne kvalitete nekog filma koji to ne želi izričito biti, naprosto nije postalo običajno, a možda bi trebalo. Recimo, uz visoko cijenjene, pa i popularne klasične filmove kao što su, izaberimo nasumce, Osam i pol (8 1/2, Italija/Francuska, 1963.)Federica Fellinija ili 2001: Odiseja u svemiru (2001: A Space Odyssey, UK/SAD, 1968.)Stanleyja Kubricka redovito će stajati oznaka igrani, a gotovo nikad igrano-eksperimentalni što bi im posve prikladno odgovaralo. Možemo navesti i novije, vrlo rado gledane uspješnice kao što su igrano-dokumentarno-eksperimentalni Borat: učenje o Amerika kultura za boljitak veličanstveno država Kazahstan (Borat: Cultural Learnings of America for Make Benefit Glorious Nation of Kazakstan,SAD/UK, 2006.) Larryja Charlesa ili igrano-eksperimentalni Birdman ili (neočekivana vrlina gluposti) (Birdman or (The Unexpected Virtue of Ignorance), SAD, 2014.)Alejandra Gonzáleza Iñárritua koje se nazivaju samo igrano-dokumentarnim, odnosno igranim. Ili pak aktualne ovdašnje naslove Dum spiro spero (Hrvatska, 2016.) Pere Kvesića i Houston, imamo problem! (Slovenija/Hrvatska/Danska/Katar, 2016.) Žige Virca koji će biti smješteni pod dokumentarni, odnosno dokumentarno-igrani, što nije pogrešno, no još bi točnije bilo imenovati ih dokumentarno-eksperimentalnim, u Kvesićevu slučaju, odnosno dokumentarno-igrano-eksperimentalnim, u Vircovu.
Iako se u Hrvatskoj počesto organiziraju valjane radionice i programi nastave medijske kulture, za učenike i za profesore, to se nastojanje očito još nije odgovarajuće priljubilo osnovnim obrazovnim kanalima. Primjerice, u Hrvatskoj čitanci za V. razred osnovne škole, autora Ante Bežena i Olge Jambrec, 2. izdanje, 2014. godina, dakle, jednom od službenih, važećih udžbenika, u poglavlju „Film“ navodi se da su filmski rodovi: animirani, dokumentarni i igrani film. Riječ je, naprosto, o pogrešnoj informaciji, jer filmski su rodovi, filmološka znanost je tu posve jasna, igrani, dokumentarni i eksperimentalni film, uz eventualni dodatak obrazovnog, propagandnog i animiranog filma, pri čemu je, po nekim stručnjacima, sporno pripada li ovaj posljednji filmskoj umjetnosti uopće. Izbacivanje eksperimentalnog filma u ovom slučaju s jedne strane govori o tome da sastavljači školskog udžbenika nemaju svijest o njegovom pravom smještaju, a s druge upućuje na to da se pojam o njemu ne usađuje ni novim naraštajima.
Vratimo se Reesu. Premda je njegova knjiga naslovljena kao povijest eksperimentalnog filma, on u tekstu uglavnom rabi naziv avangardni film. No napominje da ta dva izraza, avangarda i eksperimentalno, ne pokušava strogo definirati, budući da imaju ima više od jednog značenja i konteksta. Te, kako veli „problematične, ali uporne riječi promjenjive uporabe“ koristi kao nazive, a ne kao opise, usredotočujći se na djela nepostojane mreže pojedinačnih autora koji djeluju izvan industrijskog sektora i uglavnom su tek labavo povezani s filmom kao industrijskom kulturom ili kulturnom industrijom. Pritom je pristup položen na pretpostavku da su avangardni, eksperimentalni, umjetnički, alternativni, nekonvencionalni film i video, kako god ga imenovali, zaseban oblik kulturne prakse, autonoman u odnosu na glavnostrujašku kinematografiju.
Povijest eksperimentalnog filma i videa, A. L. Rees
Knjiga je podijeljena na dva osnovna dijela. U prvome daje pregled temeljnih pitanja i povijesni pregled eksperimentalnog filma do 2010., u drugom se bavi britanskom scenom i njezinim razvojem od 1966., a u završnici razmatranjem pitanja je li galerijski film produžetak eksperimentalnog filma ili zasebna vrsta ekranske umjetničke prakse i posve drukčija pojava.
Kako i sam autor zapisuje, knjiga ne donosi nikakva dodatna znanja, već objedinjuje i usustavljuje poznato. Razmjerna je osobitost Reesova pogleda u tome što nekonvencionalni film ne sagledava isključivo u kontekstu slikopisnih pojava, nego podjednako i u kontekstu ostalih suvremenih umjetnosti, a određeni se prigovor može uputiti tomu što se bavi zapadnim kulturnim krugom, zanemarujući ostatak svijeta. Iako se Reesov spisateljski stil nerijetko doima udžbenički jednomjernim, ili nabrajačko zamornim, a organizacija teksta katkad i zbunjujuće nepreglednom, posrijedi je stručno i pouzdano ostvarenje od koristi svakomu tko se iole ozbiljnije zanima za sedmu umjetnost.
Povijest eksperimentalnog filma i videa, od kanonske avangarde do suvremene britanske prakse općenito se drži jednim od najboljih, neki vele i najboljim uknjiženim povijesnim pregledom eksperimentalnog filma. Prvi put objavljena 1999., doživjela je niz novih izdanja, a hrvatski prijevod Ivane Ostojčić, u izdanju Udruge 25FPS, donosi dopunjeno izdanje iz 2011. godine.