Eksperimentalni film nagrađivanog autora Ivana Faktora treperava je igra svjetlosti, oblika i boja popraćena šumovima, zvukovima i brujanjima. Snimljen gledajući kroz prozor ili pukotinu u zidu, često mutnih slika što se brzo izmjenjuju, film svojim brojnim sadržajima pomalo i zbunjuje. Često se kod snimanja statičnih motiva kamera brzo miče u mjestu, povisujući tako vibraciju slike i unoseći nervozu u gledatelja. Kombinacija zvukova iz prirode, vjetra, grmljavine, pljuska te tihih bolno emotivnih muških uzdisaja, poput vapaja, znatno pridonosi ionako visokoj dinamičnosti.
Katarzični naslov upućuje na autorovu želju da se riješi nakupljenih psihičkih sadržaja u životu, što vidimo u nepovezanim i često prekinutim scenama kojima oslikava košmar u vlastitoj glavi. Početnim kadrovima bljeskova svjetlosti ulične lampe, koji kao da su snimljeni kroz rupu na krovu automobila koji se noću kreće, Faktor nas uvodi u svoje nejasno ali emotivno vrlo nabijeno stanje. Daljnji nasumični motivi ocrtavaju vrtlog njegovih misli koje mu ne daju mira. Slikama prirode i refleksijom svjetla naglašava svoju unutarnju oluju pred velikom promjenom. Titravim, na trenutke gotovo nabacanim slikama, on kao da želi naglasiti svoju trenutnu nemogućnost da se riješi psihičkog sadržaja koji ga uznemiruje i time ovaj film poprima formu ispovijesti. Ne koristeći primarno emotivno angažirajuće sadržaje, Faktor ovakvom formom filma ipak snažno emotivno uključuje gledatelja u svoju osobnu priču.
Sve bih ostavio ovdje
Slika zlatnog jesenjeg lišća na granama, zatim te iste ogoljele grane prekrivene snijegom, kao i snažni pljusak, iza kojeg vidimo snježnu mećavu, jasno pokazuju na prirodni prijelaz godišnjih doba. Vizualno dojmljiv dijagonalni kontrast ledeno bijelog brežuljka snijega i roskasto crvenog večernjeg neba iznad, prošaranog ogoljelim granama, simbolizra autorovu želju za vlastitim prijelazom iz jedne faze u drugu. Zatvarajući poglavlje svoje jeseni i ostavljajući sve što je u njemu iza sebe, on želi zakoračiti u novo poglavlje, zimu.
Zadnjom scenom procvjetale grane uz istovremeni prestanak zvukova uzdisanja, otvara se neko posve novo stanje. Tom procvjetalom granom na pastelnoj podlozi autor ulijeva gledateljima osjećaj razrješenja uslijed olakšanja od svojih psihički teških sadržaja te naznačuje konačni ulazak u novu, mirniju fazu.