Svi imamo neka očekivanja od svojeg života, pokušavamo slijediti takozvana pravila kojih bismo se trebali držati, no sve se češće događa da u jednom trenutku zastanemo i shvatimo da ništa nije kako bi trebalo biti. Roditelji su bolesni i ostarjeli, prekidamo dugogodišnju vezu, posao nas ne ispunjava ili smo ostali bez njega. Što se dogodilo? Poput mnogih, u toj se situaciji našla Tanja te se pod izlikom očeve bolesti nevoljko vraća u stan u kojem je odrasla i u život koji je davno napustila.
Marina Redžepović i Zdenko Jelčić izvrsnom glumom utjelovljuju oca i kćer koji pokušavaju ponovno uspostaviti zajedničku rutinu te nas u nekoliko navrata toplo nasmiju opaskama u kojima kćer, iako već u srednjim godinama, vječito ostaje očevo dijete koje treba savjet ili koju kunu. Tanja takvoj slici zapravo i ne kontrira spavajući do kasno, pušeći skrivećke ili sjedeći na klupici i praveći balone od kaugume. Možda se i sama želi vratiti u neko ranije doba kada je bila sretna i bezbrižna te zato stalno odgađa prijavu na burzu. Autorica njihovu svakodnevicu prikazuje duljim sekvencama gledanja televizije ili razmjene pokoje riječi, situacije toliko poznate gledatelju da u njemu izazivaju osjećaj topline, prepoznavanja i bliskosti s likovima. Dani su im dugi i sporo protječu, nikamo im se ne žuri, budućnost i tako ne donosi puno.
Tanja
Melankoličnu atmosferu razbija slučajan susret sa starim školskim kolegom koji uvodi tračak uzbudljivosti u Tanjin život. Provodeći vrijeme po opskurnim birtijama i zatamnjenim prostorima, Tanja kao da pokušava pobjeći od svojeg života, no lik Denisa, kojeg uvjerljivo igra Krešimir Mikić, posluži kao poziv na buđenje glavnoj junakinji da se trgne i preuzme život u svoje ruke. Ili ipak ne?
Redateljica je, smještajući likove među blijede zidove višekatnice i na sivilo zabačenih uličica, vjerno prenijela angst tridesetih i četrdesetih, novi pojam izgubljenosti nasuprot onome anksioznih tinejdžera. Uspješno je prikazana situacija koja snalazi brojne pripadnike takozvane generacije y kad život podbaci, a tome pridonosi atmosfera klaustrofobične zatvorenosti u zamišljeni prostor nekog prošlog vremena. Film na kraju ostavlja gorko-sladak okus, budući da junakinja ipak nije posve rezignirana, već se s natruhama crnog humora uporno probija kroz gusto tkanje svakodnevice.