Pismo gledatelju
Kad sjedneš u čekaonicu pošte, porezne uprave, suda ili medicinske ordinacije, zamotaj svoje papire koje nosiš kao dokazni materijal u tuljak. Prinesi taj papirnati tuljak desnom oku i pogledaj kroz njega. Vid će ti se malo razbistriti, izoštriti i bolje ćeš zapaziti metalno-srebrne kvake, smeđa drvena vrata, mramorni pod, nečije duge ruke s papirima i fasciklima, neparan broj otečenih zglobova, suknju koja prelazi preko koljena i svoju rupu na cipelama. Onda ćeš taj staviti na lijevo uho pa ćeš čuti oštro prozivanje tuđih imena i prezimena, potom ćeš čuti udaranje cipela, zveckanje ključeva, škripu vrata te šum zgužvanih i znojnih papira. Osjećat ćeš se kao da gubiš snagu u rukama i nogama, kao da ti se oznojilo čelo, kao da ti je mučno i kao da su ti se suze nakupile u kutovima očiju. Biti ćeš usamljen, izmoren i tužan zato što si nemoćan naspram zidova čekaonice i zato što si samo broj u nizu drugih brojeva.
Ipak, sjetit ćeš se svog početka/rođenja, kada si se osjećao poseban i tada će ti se malo zavrtjeti u glavi, ustat ćeš sa stolca u čekaonici i gotovo očajnički ponovo pokucati na vrata. Malo ćeš ih odškrinuti i vidjet ćeš da unutra sjede bijela, modra i žuta lica te ćeš brišući znoj s čela ponoviti službenici zašto si došao, a ona će te pozvati unutra te će otvoriti druga vrata u kutu prostorije i zamolit će te da ondje još malo pričekaš. Počet će ti se javljati osjećaj gušenja pa ćeš rukama malo raširiti ovratnik. Otići ćeš do prozora i pokušat ćeš ga otvoriti, ali tek nakon što ti zbog grčevitog otvaranja popadaju svi papiri na pod, vidjet ćeš naljepnicu na dnu prozora, na kojoj piše “U ovoj stambenoj zgradi prozori se ne mogu otvarati zbog problema s južnim vjetrom.“ S obzirom na to da si uvijek bio romantični zanesenjak, razveselit će te spominjanje južnog vjetra pa ćeš se raznježiti i malo umiriti. Sjest ćeš na novi stolac za čekanje te ohrabren humanizmom na djelu ponovo povjerovati u sistem te ćeš prolistati svoju papirologiju (pritom ćeš svaki papir malo izravnati rukom). Staviti ćeš ruku u džep i pronaći ćeš papirić na kojem će pisati: „U brzini, stvari se brišu, nestaju. U daljini, stvari se brišu, nestaju. Za mene nema stvarnosti koja je dalje 10 metara od mene. Trenutno sjedim na stolcu u svojoj kući. Sve ono što se odvija u marketu ispred moje kuće nije stvarnost, za mene. Kako je zapravo čudno naručivanje hrane preko telefona. Biramo određeni telefonski broj. On nas odvodi u neku drugu stvarnost gdje naručujemo ono što želimo jesti. Nakon toga ostajemo u vlastitom stanu i to ne u stanu. Ne možemo biti u stanu, možemo biti samo na jednom njegovom mjestu npr. na stolcu. Onda se odvija nekakva potpuno suluda logika u kojoj nam nešto što nikada nećemo vidjeti i u čemu nikada nećemo sudjelovati te je izvan naše kontrole - donosi hranu. Jesmo li sigurni da ta hrana dolazi od negdje ili se čovjek samo pojavio ispred naših vrata.“
Akt
Da, prisjetit ćeš se da si taj tekst napisao onog dana nakon što si se vratio iz bolnice za one bez prezimena. Uf, opet će ti se puls početi ubrzavati jer će ti se činiti da si zaboravio što čekaš, ponovo si zaboravio zašto poneki čekaju u tri različite čekaonice dok drugi odmah dođu na red, zaboravio si zašto neki moraju imati obrazac a, obrazac f i obrazac p dok drugi ne trebaju nego jedan magičan pečat, zaboravio si kako ono ide ta magija. Možda bi neki rekli da si potpuno lud, ali ti imaš osjećaj da si više puta uočio otvoren prozor u ovoj zgradi dok si kraj nje prolazio. Znači li to da neki ljudi mogu otvoriti prozor i pustiti južni vjetar unutra? Ne znaš, ponovo si sve zaboravio. Diši, nemoj da drugi ljudi u čekaonici primijete tvoje kaotične emocije, oni upravo izgledaju potpuno normalno i stabilno, baš kao da sve razumiju. Okej, nećeš moći izdržati - tihim, ali promuklim glasom objasniti ćeš čovjeku do sebe da si opet zaboravio kako se ono zove razlog zbog kojeg su situacije takve. Čovjek do tebe će problijedjeti, ljutito će ti uzeti papire iz ruku, malo će ih pogledati pa će ti reći da pripadaš stupcu 476 i da ti treba još jedan obrazac m, koji možeš pokupiti na šalteru trećeg kata. Naglo ćeš ustati i početi ćeš glasno govoriti: “Pa tko se to onda seksao pa se rodio čovjek? Pa tko se to onda seksao pa se rodio čovjek?“ Ozbiljna srednjovječna žena strogog izgleda ustat će sa stolca i reprezentativno će ti odgovoriti: „Mazga i mula su čovjekove životinje. U želji da skroji što efikasniju radnu snagu, čovjek je pario kobilu i magarca, iz čega je nastala mula te konja i magaricu iz čega je nastala mazga. Nastale životinje postale su idealna radna snaga taman po mjeri čovjeka, ali njihova biološka konstrukcija ne omogućava im daljnje razmnožavanje i nastavljanje svoje vrste. Ograničenje oplodnje početak je biopolitike. Smirite se gospodine, sada će vas snimiti na kameru pa će vam odmah biti bolje. E da, dati će vam kopiju dvd-a za kućnu uporabu tako da se možete gledati. Divna, suvremena tehnologija.“
Nakon njezinih pametnih riječi, osjećati ćeš se malo bolje, jer ipak ćeš imati kod kuće tu dvd- kopiju i moći ćeš se gledati. Veselit ćeš se, jer ti sama prisutnost filmske opreme izaziva osjećaj važnosti i povjerenja. Razmišljat ćeš o tome, kako si i ti samo čovjek koji ima ljudske potrebe (snimanje, gledanje, snimanje gledanja, gledanje snimanja itd.) Na kraju krajeva, pa dokumentiranje je tvoja religija, koja pruža utjehu, jer tako divno smanjuje osjećaj samoće. Pa da, u kameri ostaje život, u njoj možemo reproducirati sami sebe potpuno sterilno bez seksa. Dakle, nitko se nije seksao, samo se snimao. Dobro ćeš se osjećati, jer si se barem toga uspio prisjetiti.
Kraj pisma gledatelju
Akt
Kako sam razmišljala o filmu (te kako sada razmišljam o njemu)
U početku sam razmišljala kako se ponaša tijelo u čekaonici. Što radi tijelo koje čeka? Koreografija čekanja u grubim crtama je hodanje, sjedenje i mali pokreti rukama. (Koreografija čekanja je zapravo i koreografija sistema.) Zašto samo hodamo i sjedimo? Možemo li tako samo igrati igru dan-noć i doživljavati smisao? Svakako, odlučila sam da mi je tijelo samo po sebi veoma važno u režijskom procesu te da ću od njega pokušati napraviti utvrdu. Zapravo, fascinantna mi je činjenica da je to tijelo izgradilo sistem u kojem se samo tako malo pokreće. Što čovjeka prezentira, njegova uloga ili namjera? Gospodin K. u sebi osjeća sva ta prijelomna pitanja, ali ih ne verbalizira. Zatočen u hodniku jedne instituacije on se koleba u frustracijama koje su proizišle iz društvenog sistema. Zašto smo stvorili ovakav sistem s kojim smo beskrajno nesretni. On je kao nekakav dokaz naše dubinske potrebe i zavisnosti spram mazohizma. Zašto nam je lakše i bolje ako osjećamo da smo nemoćni naspram Boga te je li upravo ova birokracija naša ljudska materijalizacija strogih religijskih struktura kojima se čovječanstvo oduvijek predaje. To je tako tužno.
Bez obzira na to što film ima jasnu fabulu i tijek radnje, smatrala sam da je s obzirom na njegov siže patetično omogućiti gledatelju ugodno praćenje radnje i stoga sam uz pomoć direktora fotografije Jure Cukra te svog režijskog i umjetničkog asistenta Tonija Mijača osmislila vizualni plan kojemu je cilj sabotaža fabule. Jure Cukar je tijekom prvih filmskih proba (u kojem sudjeluju samo kamera i prostor) zaključio kako bismo trebali koristiti gotovo isključivo srednji, blizi i detalj plan, jer će se njihovom sintezom kreirati razbijanje klasičnog ritma te će se stvarati osjećaj anksioznosti i izgubljenosti. Također, Jure je tijekom snimanja bio potpuno samostalan autor mnogih estetskih vizija koje su doprinijeli atmosferi filma. S obzirom na to da je moj asistent Toni Mijač vrhunski redatelj koji zna prepoznati važne trenutke na setu, on je unosio nove sadržaje u prethodno dogovorene radnje te smo zahvaljujući njemu uistinu stvarali i gradili neplanirane filmske situacije, što je meni jako važno. Film je, naravno, u početku bio samo ideja, potom se razvijao u govoru i pismu, ali za mene bi bila prava šteta da njegovo razvijanje tu i prestane. Stoga snimanje filma ne doživljavam samo kao njegovu realizaciju već i kao njegovo ponovo stvaranje.
Akt
Tomislav Luetić je bio upravo čovjek za kojeg je namijenjeno odijelo Gospodina K. te je svojom lucidnošću i preciznošću sagradio lik u suradnji s mojim vizijama i protiv mojih vizija, što je točna formula za rađanje fiktivnog karaktera. S obzirom na to, Gospodin K. postoji i danas, provodi vrijeme u hodnicima i čekaonicama otvarajući vrata besmisla. Glavni sporedni lik ovog filma je Prostor pogona Dalmacija vina, kojeg smo anagažirali uz pomoć gospodina Luke Bucata, predsjednika sindikata Dalmacija vina. Nažalost, to je prostor u kojem su se vodile teške i mučne birokratske rasprave koje su utjecale na sudbine radnika Dalmacija vina. Zbog toga mogu reći da film ima i dokumentarističku okosnicu, koja je ovu čestu temu i problematiku kontekstualizirala u naše vrijeme i prostor. Također, želim istaknuti autora glazbe i zvuka (snimanje, montaža i kreacija) Sinu Jakelića, zbog kojeg je film progovorio i na onom drugom, x jeziku koji ne govorimo nego samo osjećamo. Puno je tu još ljudi, poput mog brata Eugena Bilankova, koji je bio izvršni producent, bez kojih film ne bi uspio pa se čini da ja nisam baš puno toga učinila, samo sam prenijela ono što sam, i sama čekajući na hodnicima, načula o Gospodinu K.
- Scena / INT/hodnik
Gospodin K. dolazi u pravnu insitituciju potražiti odvjetnika. Nikada prije nije bio u ovom prostoru i prolazio ovu proceduru. Njegov je cilj što brže pronaći odvjetnika i prenijeti mu informaciju koju ima. Želja da što prije bude gotov čini ga nervoznim, anksioznim i nestrpljivim. Došao je, ali želi što prije otići. Neko vrijeme zbunjeno korača hodnikom, jer ne zna na koja vrata da pokuca, ali u jednom trenutku samo donese instiktivnu odluku da to budu prva vrata u nizu. Pokreti njegovog tijela su kruti i istrzani.
Smatram da je Akt anti-utopijski film koji prikazuje političku i društvenu realnost koja nas svakog dana sve više opterećuje novim zidovima, vratima i ključevima. Duboko vjerujem da su facebook, instagram, reality-showovi te razni trač-časopisi posljedica naše neutažive želje za nadzorom. Ta želja proizlazi iz ljudske frustracije i potrebe za sigurnošću, koja nam stalno izmiče. Čovjek je još u kamenom dobu imao tu potrebu pa je u nedostatku kamera i objektiva izmislio religiju - velikog čovjeka-veliko oko koje vidi sve, baš poput Velikog brata koji živi na komercijalnoj televiziji. Gospodin K. ušao je u instituciju koja je pod nadzorom, ali tijekom njegovog boravka u njoj, stvara se osjećaj da iza (video) nadzora nitko ne sjedi, da nas je Veliki brat odavno napustio ili da ga možda nikad nije ni bilo. Sami smo bez nadzora. Možemo se ponašati kao da nas nitko ne gleda. Možda je to ideja koja užasava, ali je put prema istini koja nas suočava s činjenicom da smo sami izmislili institucije i sistem birokracije zbog kojeg smo sada toliko nesretni. Upravo zato film završava subjektivnim kadrom Gospodina K. , koji pogledom punim rezignacije i ludila, u bijelom svjetlu institucijskog neona traži odgovore (dok netko drugi gleda u Sunce ili u nebo čekajući Uskrsnuće).
Odgovora još uvijek nema.