Programska knjižica 26. Dana hrvatskog filma, časopis za žene Gloria i nekoliko internetskih portala složni su u tvrdnji da kratki dokumentarni film Žene žene žene Nikice Zdunić „rasvjetljava tajnu malih ženskih razgovora“, odnosno „odgovara na pitanje o čemu žene pričaju dok se uljepšavaju“. Međutim, točnije je reći da film zaziva klišeje kao stvorene za pobuditi interes Glorijine redakcije.
Odabir redateljice da snimi usputno čavrljanje kod frizera rezultirao je voajerskom komedijom koja nastoji proniknuti u humor skriven u razgovorima frizerki s njihovim mušterijama. U tome donekle i uspijeva jer protagonistice povezuje spremnost da podijele intimu sa svojim frizerkama, kao i potpuna nonšalancija ispred kamere. Od najstarije protagonistice saznajemo zašto se počela debljati, od srednje po starosti saznajemo kakve joj poruke šalje njezinn osebujni dečko i zbog čega ne koristi zaštitu pri seksualnim odnosima, a od najmlađe doznajemo detalje o njezinoj teškoj borbi sa stresom u srednjoj školi. Tako frizerski salon postaje samo kulisa, dok je fokus filma na protagonisticama čije priče ne možemo smatrati tipičnim situcijama iz ženskih frizeraja. Vjerojatnije je da su one odabrane upravo zbog toga što se ističu otvorenošću i netipično bliskim odnosima sa svojim frizerkama. Mozaična struktura filma sugerira isprepletenost njihovih priča, no jedino opravdanje za taj postupak nudi se u naslovu, kroz naglašavanje činjenice da su protagonistice - žene.
Žene žene žene
Ta je poruka zacementirana završnom sekvencom koja funkcionira kao odjavna špica prethodno iznesenih priča. U njoj se izmjenjuju kadrovi brojnih anonimnih žena u frizerskim salonima koje se dotad u filmu nisu pojavljivale. Glazbenu pozadinu završne sekvence čini nimalo suptilna Balada o ženi Olivere Katarine (Ja sam samo žena/žena i ništa više/.../Pametni ljudi neka/ostave me na miru). Ovakva struktura filma karikaturalno ilustrira proces stvaranja predrasude – preko površnog kontakta s tri primjerka do generalizacije o cijeloj vrsti, uz podcrtavanje pratećom pjesmom izvođačice koja je tu vrstu opjevala kao šašavu, pomalo glupu i sebičnu.
Klišejiziran doživljaj svega ženskog kao partikularnog, blesavog i trivijalnog u žanru komedije oduvijek nudi spas za autore u potrazi za inspiracijom ili, u ovom slučaju, konceptom koji bi tematski zaokružio snimljeni materijal. Međutim, ironična distanca spram vlastitih protagonistica film ne čini provokativnim, već nemaštovitim, i udaljava ga od opservacijskog dokumentarizma. Ovi postupci filmu oduzimaju originalnost i hrabrost na isti način na koji bi to bio slučaj s nebrojenim dokumentarnim filmova čiji su protagonisti i autori muškarci kada bi njihov naslov, umjesto primjerice Kad te moja čakija ubode, Trgovački putnik (Salesman) ili Crumb bio - Muškarci muškarci muškarci.