Poetski dokumentarac Borisa Poljaka nudi voajerističko kontrastiranje u svitanje jednog ljetnog dana. Sukob animalnog i razuma tema je vizualno upečatljivog dokumentarnog filma Oni samo dolaze i odlaze u kojem bivamo uvedeni u imaginarij kontrasta, suprostavljenih svjetova. Potvrđujući izreku pripisanu Heraklitu „Samo mijena stalna jest“, autor je na primjeru buđenja jednog ljetnog dana - u maniri izmjene plime i oseke - zatvorio krug života. Izmjenjuju se dan i noć, mladost i starost. Svitanje na plaži mjesto je susreta različitih društvenih skupina – od razularene mladeži na izmaku noćnog izlaska koji se otegnuo do ranih jutarnjih sati, beskućnika koji jutro dočekuju na klupama, čistača plaža koji su već započeli svoj radni dan, pa sve do staraca koji pritisnuti utegom života utjehu od nesanice i ljetne žege nalaze u prvom jutarnjem kupanju prije nego što iziđe i pripeče sunce.
Oni samo dolaze i odlaze
Od samog početka autor nas postavlja u kožu voajera, bezočnog i distanciranog promatrača različitih ljudskih aktivnosti, pa i onih oku neugodnih. Jezik je slika: čas smirujuća - poput prikaza ranojutarnjih plivača u mirnom moru - čas uznemirujuća – u scenama tučnjave, povraćanja i ekshibicija mrtvo pijanog mladića naočigled ravnodušnih plivača - ali uvijek brutalno iskrena. Jer čemu uljepšavati stvarnost? Unatoč dugim kadrovima ne gubi se na dinamičnosti, koja se ponajprije ogleda u binarnim opozicijama dan-noć, mladost-starost. Riječi su nerazgovijetne, promumljane, a zvuk dolazi do izražaja tek na početku i na kraju filma i to ponovno u kontrastu - jer dok nas u priču uvodi partijanerski hit, zastor se spušta s akustičnom izvedbom umirujuće pjesme Hallelujah Leonarda Cohena.
Niti je mladost samo estetski vrijedna divljenja niti je starost automatski beznadna i gadljiva. Štoviše, mladost ovdje nije istovjetna buđenju i rađanju novog života, već je - sasvim suprotno - animalna, agresivna, više nalik vrebanju neke noćne životinje na plijen negoli pitomom smiraju dana. S druge strane i neočekivano, starost je nam otkriva čari novog jutra. Osim staraca koji usredotočeno i bez osvrtanja prate svoju putanju, iznimka u fizičkom i mentalnom neredu su zagrljen mladi par koji promatra more te mladići koji izvode pjesmu na kraju filma.
Fokusirajući se na ljudsku tjelesnost u svim svojim oblicima, Poljak je uspješno oslikao specifikum ljeta na obali gdje se susreću i mladost i starost i razum i ludost u svojem iskonskom obliku te zatvorio krug nagoviještajući neke nove dolaske i odlaske.