Ratnih devedesetih, kada su zagrebački
filmofili već počeli zaboravljati put do Kordunske ulice,
gdje se i donedavno, barem nominalno, nalazila dvorana
Kinoteke, Splićani su imali barem jedan adut za nadmetanje
s ’metropolom’. Zlatna vrata splitske kinoteke u Dioklecijanovoj
12 nisu ni tada bila ’zatvorena’ kinotečnim filmovima,
osim kada je to nalagao uobičajeni tjedni ’orar’. Kao i
sedamdesetih, kada je dvoranica današnjega Pučkog učilišta
postala kinotekom, a poslije i mjestom o kojem su lokalni
filmofili ispredali legende, i tada, u najžešćim ratnim
danima, srijede i četvrci bili su rezervirani za svjetsku
klasiku i ono što sporadično dospije u grad iz svjetskog art-housea.
Danas, kada se i obična monokina nemilice zatvaraju pred
naletom multipleksa, kontinuitet takve kulturne ustanove
baš i nije argument koji bi joj mogao jamčiti budućnost,
kao što to ne bi bio ni u bilo kojem gradu zemlje zahvaćene
divljanjem kapitala. Splitski promotori filmske baštine
našli su se u panici, podjednako pred sve težim uvjetima
djelovanja i pred apetitima komercijalizacije koja prijeti
Dioklecijanovoj palači. Jer, Pučko otvoreno učilište i
Kinoteka Zlatna vrata, kao najvažnija sastavnica njegova
kulturnog programa, smjestili su se u njezinu najljepšem
renesansnom kutku. Splićani su zato, pridružujući se akciji Daj
mi kino!, organizirali otvoreni okrugli stol pokušavajući
doći do odgovora na pitanje: kakva je budućnost kinoteke
kao ustanove u širem kulturnom kontekstu?
 |
| Sudionici okruglog stola u Splitu |
Pozivu na dvodnevni razgovor (1. i 2. prosinca), koji
su pokrenuli Jozo Katić, ravnatelj Pučkog učilišta i Jasna
Pervan (voditeljica programa Zlatnih vrata), odazvali su
se splitski filmski i javni djelatnici i inače aktivni
u promišljanju strategije kulturnoga razvoja grada, te
Hrvatski filmski savez kao najveći prikazivač i distributer
kinotečnog i općenito nekomercijalnog filma u zemlji te
jedan od pokretača akcije Daj mi kino!. Skup je,
razumljivo, bio prožet nostalgijom prema zlatnim danima
kinoteke i masovnog filmofilstva, ali i sviješću da živimo
u posve drukčijem vremenu kada novi načini gledanja filma
i novi mediji oduzimaju celuloidu i filmskoj kulturi važnost
što su je nekoć imali. Dakle, temeljni je problem, kako
ga je u uvodnom izlaganju postavila Jasna Pervan, kako
sačuvati dignitet filmskoga medija, a kinoteku kao kulturnu
ustanovu održati i prilagoditi tim novim okolnostima, osobito
u trenutku gašenja kina diljem Hrvatske. Kako osigurati
bolju distribuciju kinotečnih filmova i njihovo kvalitetnije
prikazivanje?
|
Govoreći o »kinima kao kulturnim ustanovama«,
Hrvoje Turković ukratko je evocirao povijest poslijeratne
’kinofikacije’ u Hrvatskoj, koja je definitivno završila
početkom 1990-ih. Početkom Domovinskog rata nastupaju negativni
kinotrendovi s privatizacijom kina, izumiranjem kinomreže
i navika odlaženja u kino čak i među filmofilima, a televizija
postaje glavni prikazivač filmova. Osim kina, gasila su
se istodobno i druga prikazivačka središta u funkciji širenja
fimske kulture (centri za kulturu, pučka učilišta i filmski
klubovi). Istodobno, s privatizacijom kina i pojavom multipleksa,
prevladalo je gledište da su kina privredna tijela, odnosno
trgovačka društva, pa se država (odnosno mjerodavno ministarstvo)
ne bi trebala petljati u kinomrežu, nego je prepustiti
tržištu i lokalnoj upravi. Zato Turković smatra da je rješenje
u ozakonjenju statusa kina kao kulturnih ustanova i formiranju
prikazivačke mreže za nekomercijalni film. Takvo stajalište
trebalo bi uključiti u program ministarstva i ugraditi
u zakon koji bi obvezivao i lokalne zajednice da na svojem
području osiguraju djelatnost takvim ustanovama.
Priključujući se raspravi o ulozi kinoteke, sociologinja
Inga Tomić-Koludrović upozorila je na promjenu funkcije
kinoteke kao mjesta informiranja, koju su preuzeli videoteka
i dostupna DVD-izdanja filmova. Kinoteka zato danas treba
preuzeti i funkciju art-kina, osmišljavajući specijalne
programe s predavačima koji će privlačiti nove generacije.
Jurica Pavičić upozorio je na novi medijski i kulturni
pejzaž kinoteke. Prije dvadeset godina film je imao širu
demografsku bazu i bio je gotovo obvezni generacijski program,
s tim da su filmovi bili nedostupniji. Stožac filmofilstva
u međuvremenu se izduljio: manji se broj ljudi zanima za
film, ali ga i bolje, specijalistički, poznaju; kinotečna
i repertoarna publika u velikoj su se mjeri razdvojile,
a svaki je filmofil zapravo postao direktor vlastite filmoteke.
S druge strane, filmska kultura više nije, kao nekada,
ugrađena u obrazovni sustav, pa Pavičić smatra da se u
novom programiranju kinoteke moraju ispuniti dvije zadaće:
zadovoljiti opća kultura (svake godine prikazati Bunuela,
Fellinija i druge klasike, jer njihovi filmovi nisu apsolutno
dostupni), a usporedno zadovoljiti i specijalističke interese.
Pritom
treba primijeniti nekoliko metoda — od povezivanja s interesnim
skupinama koje prikazuju filmove na legalnoj ili ilegalnoj
osnovi, do stvaranja kompletnoga kulturnog ambijenta (kino,
knjižara, videoteka) kako bi se dobila atmosfera kulturnoga
kluba. Budućnost je kinoteke u programima iz inozemstva
i zato je važno umrežavanje nekomercijalnih kina i institucionalno
povezivanje.
Semiotičar Mirko Petrić skrenuo je pozornost na ulogu
splitske kinoteke u ’kreativnoj ekologiji’ grada, koja
se bitno narušava izmještanjem kulturnih ustanova izvan
gradske jezgre. To se već dogodilo izmještanjem međunarodnoga
festivala novoga filma i videa iz središta pretvaranjem
Multimedijalnog centra u kulturnu ustanovu čiji se sadržaji
ne bi mogli nazvati modernima. Osim toga, kinoteku treba
promišljati drukčije, u širem kulturnom kontekstu, kao
moderni i kreativni centar koji će se preorijentirati na
digitalne medije, a korisnike privlačiti novim sadržajima
i njima ojačati socijalnu koheziju. Petrić također smatra
da je potrebna promjena načina razmišljanja kada je u pitanju
financiranje programa, pa predlaže apliciranje na europske
fondove koji ne sufinanciraju hladne pogone kulturnih ustanova,
nego njihove programe.
Ipak, Hrvoje Turković smatra da je bitan pritisak na
Ministarstvo kulture, koje mora omogućiti opremu kina,
njihovo pretvaranje u kulturne ustanove i održavanje kulturno-prezentacijske
funkcije, sufinanciranje programa i otkupa filma. Na lokalnim
je zajednicama da riješe kako će osigurati provođenje tog
programa.
Složivši se da je kinoteka važna kao temeljni i nezaobilazni
promotor filmske kulture, sudionici okruglog stola zaključili
su da je za dalje održavanje i distribuciju kinotečnih
programa nužno što prije oformiti mrežu srodnih kina i
nastupiti prema mjerodavnom ministarstvu sa zahtjevom da
tu mrežu ozakoni i uključi u program sufinanciranja. Prihvaćeno
je da Hrvatski filmski savez bude nositeljem tog umrežavanja.
Sudionici:
Hrvoje Turković, predsjednik
Hrvatskoga filmskog saveza i red. prof. ADU u Zagrebu
Jurica Pavičić, novinar Jutarnjeg lista
Mirko Petrić, viši predavač Odsjeka za sociologiju
Sveučilišta u Zadru
Dan Oki, izv. prof. Umjetničke akademije Sveučilišta
u Splitu
Inga Tomić-Koludrović, izv. prof. Osjeka za sociologiju
Sveučilišta u Zadru
Diana Nenadić, filmska kritičarka, Hrvatski filmski
savez
Joško Jerončić, Multimedijalni kulturni centar u
Splitu
Nenad Nikolorić, nastavnik u mirovini
Jasna Pervan,
voditeljica Kinoteke Zlatna vrata u Splitu