Zapis

I o čemu ćemo sad nas dvojica pričati, pita me Ivo Škrabalo čim smo sjeli u udobne fotelje salona, kako bi se to nekada lijepo reklo, u obiteljskoj kući smještenoj u mirnoj zagrebačkoj ulici, nedaleko pogona tvornice Ericsson, koja se nekada zvala Nikola Tesla. Pa, recimo, mudro ću ja, o tomu kako ste se našli na Trešnjevci, kad znamo da ste rođeni u Somboru? I što se sve u međuvremenu dogodilo? Kao da se u sat i pol razgovora može razjasniti cijeli jedan životni put, koji je započeo u vojvođanskom gradiću u kojem je Ivo rođen 19. veljače 1934.

Obitelj Škrabalo vuče korijene s Pelješca, odakle je Ivin otac. Njegovo su djetinjstvo i prva mladost protjecali mirno i stabilno, sve do gimnazijske mature. Jer, tata Škrabalo maturirao je točno 28. lipnja 1914, možda baš u trenu kad je u Sarajevu crna ruka Gavrila Principa zapucala na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i kad je, faktično, počeo Prvi svjetski rat. Tada je (a i poslije, što bismo se varali) postojalo nešto što se zvalo, otprilike, dobrovoljna obavezna jednogodišnja vojna obuka, koja je bila rutinska za sve tek diplomirane gimnazijalce, što je još i nekako bilo prihvatljivo u miru, ali u vrijeme kad su zaječale ratne trube i nije bilo baš najpametnije rješenje. Tako se budući tata Škrabalo stao snalaziti, izvlačiti i izbjegavati odlazak u rat, pa je u naumu i uspio. I preživio. Odlučio se za studij prava u Zagrebu, a nakon diplome stao razmišljati o nastavku karijere.

Logično je bilo zaposliti se kao pripravnik kod nekog zagrebačkog odvjetnika, što je i učinio, ali nije vodio računa o odisejskom zovu rodnoga mu poluotoka. Kad je došlo ljeto, mladi se pripravnik uputio na pelješke plaže, ostao tamo mrvicu predugo pa je izgubio poziciju kod svoga advokata. Vrativši se s prvim kišama u Zagreb, stao je tražiti novi posao, a našao prijatelja zaposlena u Ministarstvu pravosuđa. Riječ po riječ i prijatelj je došao na spasonosnu zamisao. Bačka je do kraja Prvog svjetskog rata bila pod Mađarima, a nova je državna tvorevina željela svoje ljude na ključnim mjestima. Umjesto da guliš godine i godine kao odvjetnički vježbenik u Zagrebu, idi u Vojvodinu i odmah postani sudac, savjetovao je kolegu Škrabala. Tako se Dalmatinac s Pelješca našao u Somboru, postao sucem, a ubrzo i povjerenikom Hrvatskoga radiše za cijelu Vojvodinu, pa je uz financijsku sigurnost stekao i društveni ugled. Uskoro je naišao i na lijepu i bogatu udavaču, Bunjevku sa sto lanaca zemlje, salašima i još koječim, i sve se složilo kako je i trebalo biti. Zatim su se rodili stariji brat Zdenko, a poslije i Ivo Škrabalo. Otac je svoj mirni posao suca u provincijskom gradiću uspio oživiti nizom postupaka od kojih mnogi i nisu bili pod njegovim nadzorom, iako je imao nos za škakljive političke situacije. Tako je čak tri puta bio umirovljen, obično uvijek kad bi se promijenila vlast, ali se uvijek vraćao i ipak dočekao pravu mirovinu na mjestu suca, a pokopan je, kao i Ivina majka, u gradu u kojem je proveo najveći dio svoga života.

Ivo Škrabalo

Sinovi su baš svime bili okrenuti prema Zagrebu, i samo se po sebi podrazumijevalo kako će studirati u gradu u kojem je i njihov otac stekao akademsku titulu. Zdenko se odlučio za studij medicine, postao uglednim liječnikom, osnivačem budućeg Zavoda za dijabetes, a pod konac karijere i diplomatom Republike Hrvatske i ambasadorom u Mađarskoj. Mlađem Ivi bila je namijenjena slična karijera. Razumni je otac familije smatrao kako bi bilo zgodno imati dva sina liječnika, da ne govorimo o praktičnim stvarima poput udžbenika starijeg brata koje bi mogao koristiti, no Ivo je imao jednu falingu — nije podnosio krv! I danas mu se smanta u glavi kad na filmu vidi kakvo krvarenje, nema veze što zna da je riječ o filmskom triku. A osim toga, Ivo Škrabalo bio je navudren na umjetnost, još od osnovne škole nastupao je u amaterskim kazališnim predstavama i, uopće, više ga je zanimao svijet umjetnosti nego razne egzaktne znanosti. No, otac je bio neumoljiv. Ako već hoće ići u glumce, sačuvaj Bože, neka barem ima kakav ozbiljan zanat u rukama. I tako je Ivo Škrabalo 1952. stigao u Zagreb i upisao studij na Pravnom fakultetu. Tu je i diplomirao pa je čak stekao i akademsku titulu magistra međunarodnog prava, doduše u nešto zrelijim godinama, kad je prihvatio da su diplome (ipak, ponekad) ona važna, presudna stvar. Magistrirao je s tezom o pravnim aspektima osamostaljenja Bangladeša, koji je bio među prvim državama na svijetu koje su uspjele legalizirati secesiju. Dvadesetak godina poslije, kad se Hrvatska borila za neovisnost i međunarodno priznanje, mnogi su mu pravni stručnjaci i političari priznali da je sa svojim porukama iz magisterija, a odnosile su se dobrim dijelom, pa makar i skriveno, na tadašnji status Hrvatske unutar Jugoslavije, malo uranio. I imao ponešto posljedica zbog toga.

Ona umjetnička žica nije se u međuvremenu izgubila, i dalje je obilazio studentska kazališta i amaterske grupe, a kako je tada Kazališna akademija zahtijevala da se prije upisa na taj studij završi ili barem apsolvira na nekom drugom fakultetu, jer se studij na Akademiji shvaćao kao poslijediplomski, Škrabalo je jedva dočekao da postane apsolventom na Pravu da bi upisao studij na Kazališnoj akademiji. Doduše, odrekao se glumačkih snova i stao studirati kazališnu režiju. Filmske tada na Akademiji još nije ni bilo. U međuvremenu je završio studij prava i postao pripravnikom na kotarskom sudu. Smiješila mu se karijera suca i nastavak očeve uzorne životne priče, ali je nekako u to doba upoznao Georgija Para, koji u njemu odmah prepoznaje prave talente i preporuča ga za posve druge poslove.
Tako Ivo Škrabalo 1958. postaje dramaturgom u Zagreb filmu i ostaje tu do 1962, od 1964. do 1967. radi isti posao u Jadran filmu, a od 1969. savjetnik je za repertoar u Croatia filmu.

Posao dramaturga bio mu je privlačniji od moguće karijere kotarskoga suca zbog dvije stvari. Na samu početku posve su mu ozbiljno rekli kako se očekuje da na poslu bude bar dva-tri sata dnevno, a čuo je i kako su neki odbili posao jer im se i to činilo pretjeranim. Poslije su napravili karijere u drugim područjima, ali ih i danas prati ugled ljenjivaca. Znamo i koji su, al’ vam baš nećemo reći. Skladnoj dalmatinsko-lalinskoj kombinaciji mentaliteta taj je podatak o dva-tri sata pojavljivanja na poslu bio baš zgodan. A i plaća je bila barem dva puta veća nego na sudu. I sve je bilo brzo riješeno.
Diplomirani pravnik poslije postaje i diplomirani redatelj, a uz poslove dramaturga okreće se i scenarističkim zadaćama. U deset godina redatelj je i scenarist šest dokumentarnih filmova, među kojima su najpoznatiji i po mišljenju kritičara i znalaca najbolji Velika porodica iz 1961, njegov prvi film, s temom o životu u višenacionalnoj sredini, u kojoj skladno žive čak 23 nacije, sačinjen metodom filma-istine, među prvima te vrste u Jugoslaviji, s pričom koja se odvija u Crvenki, malom mjestu u Vojvodini, koje je i tada i danas živjelo od šećerane, a poruka filma o suživotu tolikih pripadnika naroda i narodnosti nije bila jačanje bratstva i jedinstva nego jednostavno priča o toleranciji i međusobnom uvažavanju, te Slamarke divojke iz 1971, o starom seoskom zanatu izrade slika i predmeta od slame.

Sve se više bavi filmskom publicistikom i objavljuje u časopisima Filmska kultura, Kolo, Hrvatski tjednik (gdje se, doduše, više bavi politikom nego filmom, a po uzoru na Ivu Mihovilovića Spectatora potpisuje kao Glosator), Forum... Ali, nije se nikada bavio filmskim amaterizmom i nema nikakvih iskustava te vrste. Pravi su amateri tehničari, kaže s dubokim uvjerenjem, a on se nije nikada bavio takvim stvarima. Ima sreću da je, kao muškarac s dvjema lijevim rukama, našao ženu koja ima dvije desne pa se bavi svim praktičnim poslovima u kući. Dok smo nas dvojica mudrovali, gospođa Škrabalo lutala je po Zagrebu tražeći sanjke s naslonom, jer njihov unuk baš navršava prvu godinu pa ako bude ikakve zime i snijega, bilo bi dobro provesti ga u sanjkama koje pružaju kakvu-takvu sigurnost da dijete neće iz njih ispasti. Nije se vratila prije moga odlaska pa ne znam da li je potraga uspješno završila. A i snijega baš nema na vidiku.

Suradnici iz HFS-a: Petar Krelja i Stjepko Težak

Škrabalo je bio i scenarist u filmovima Mladena Jurane Živuće fotografije (1982, nagrada na festivalu u Beogradu) i Škola narodnog zdravlja (1984), u kojima se bave nepoznatim dokumentima iz prošlosti kinematografije u Hrvatskoj.
Ive Škrabala mnogi se sjećaju kao uvoznika prvih mekih pornića, sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a i danas se ponosi nekim naslovima takvih filmova koje je osobno smislio, poput Hopa-cupa u krevetu ili Njoj se mili u svili. Neke druge, znatno žešće, odbija s indignacijom. Uvijek se zalagao za jasno razlikovanje erotike od pornografije i nije nikada dopustio uvoz filmova koji bi sadržavali scene eksplicitnoga seksa, jer ih jednostavno smatra neprimjerenim prosječnom gledateljstvu. Za one malo aktivnije gledatelje ionako nije nikada bio mjerodavan. Zašto danas u hrvatskoj neprofesijskoj filmskoj i videoprodukciji nema erotike, nakon sjajnih radova Miroslava Mikuljana, Tomislava Peteka ili Marijana Hodaka, pitam gospodina Škrabala, a on nemoćno sliježe ramenima. A tko bi ga znao?

Dugogodišnji je predavač na Ljetnoj školi medijske kulture i polaznicima govori o povijesti hrvatskog filma. Pritom često citira i podatke iz svoje, kako je ustvrdio Ante Peterlić, kontroverzne knjige naslovljene Između publike i države. Povijest hrvatske kinematografije 1896-1980, objavljene 1984. Činjenica jest da je na objavljivanje čekao nekoliko godina i da se teško našao izdavač koji bi se usudio objaviti taj naslov. Bilo je i raznih kritika, od kojih neke i nisu bile dobronamjerne, više politički nego stručno. No, danas je knjiga nezaobilazno štivo svih koji žele više naučiti o hrvatskoj filmskoj povijesti, a baš ga je iskustvo Ljetne škole medijske kulture navelo da pristupi izradi skraćene verzije, s podacima koji će biti preglednije izloženi i omogućiti zainteresiranim čitateljima brži i lakši pristup informacijama. To bi izdanje trebalo biti objavljeno prije početka Devete ljetne škole medijske kulture, dakle do ljeta 2007. Baš je lijepo dobiti ekskluzivnu informaciju i prvi je objaviti. To!
O Hrvatskom filmskom savezu ima visoko mišljenje i smatra ga središnjom filmskom ustanovom Republike Hrvatske, a pritom je posve svjestan osobne uloge i značenja Vere Robić-Škarica. Što će biti u razdoblju kad Vera ode, ne želimo komentirati ni gospodin Škrabalo ni ja. Ivo Škrabalo je međutim uvjeren kako će sve biti dobro i kako će dugogodišnji rad naše Vere biti okrunjen pronalaženjem pravoga nasljednika. Ili nasljednice, dapače!

Iako se politikom počeo aktivno baviti tek potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća, Ivo Škrabalo osjetio je onu drugu stranu, kad se politika bavila njime. Zbog angažmana u Hrvatskom tjedniku početkom sedamdesetih bilo mu je teško pronaći producenta za svoj šesti i posljednji dokumentarac Slamarke divojke, pa je i danas zahvalan Krunoslavu Heidleru, koji je tih godina vodio FAS, kao prvu neovisnu producentsku kuću u bivšoj Jugoslaviji i omogućio mu snimanje. I to u boji, bez čega bi film bio u biti besmislen. Tih su mu se godina rodila i djeca, 1972. kći, a 1973. sin, pa je to ubrzalo niz rješenja, od stjecanja onih diploma do kojih se bilo stiglo na puškomet, ali ih se prije nije shvaćalo ozbiljnima i potrebnima, do stabilnih i stalnih izvora prihoda.

A zašto se Ivo Škrabalo nije pozabavio vlastitim igranim filmom, pitam znatiželjno, a gospodin Ivo odgovara očekivano, da mu se nekako nije dalo, sve to trčanje za novcima, osiguranje nužnih uvjeta, političke podobnosti i slično. Doduše, i danas u glavi nosi zrelu ideju za igrani film, ali sad više nema ni snage ni volje za realizaciju. Nema veze.

Ivo Škrabalo kao predavač

Razni su sistemi različito valorizirali važnost filma, a totalitarni su ga, čini se, više cijenili od demokratskih. Činjenica je da je tehnička osnova za razvoj hrvatskog i jugoslavenskog filma nastala oko Hrvatskog slikopisa iz razdoblja NDH, da je kadrovska obnova učinjena potkraj četrdesetih i početkom pedesetih godina, u doba socijalističke Jugoslavije, da su se poruke o važnosti filmske umjetnosti na oblikovanje političke svijesti naroda jednako primale iz Lenjinovih i Goebbelsovih usta i da su uloga i značenje filma u demokraciji bitno drukčiji, no dobra se iskustva ne bi smjela olako napuštati, kaže Ivo Škrabalo zalažući se za jaču potporu društva filmskom stvaralaštvu. Sve dok to izostaje, značenje Ljetne škole medijske kulture i sličnih pothvata iznimno je veliko. A bit će i ako dođe do kakvih promjena, jer će one biti spore i nedovoljne, smatra gospodin Škrabalo.

Kao jedan od osnivača HSLS-a, a zatim disidenata i osnivača Libre, prošao je i karijeru saborskog zastupnika, ali danas se više politikom ne bavi aktivno. No, kakvih pet minuta prije podneva vidim da mu se grče prsti i postaje uznemiren. Dogovarajući razgovor obećao sam kako neće trajati dulje od sat i pol, i sretan sam što će se moje obećanje ispuniti. Ivo Škrabalo razbija moje dileme. Nije problem u trajanju, kaže, mogli bismo jošnastaviti, ali on je navikao svakoga dana u podne pogledati vijesti na televiziji, pa zato ti tikovi i živčanost. Na kraju skupa gledamo televiziju i malo komentiramo dnevna događanja, politiziramo. Ali benigno. Iako u nas ima baš svega pa bi se o tim temama moglo i sočnije.

»Čini mi se da sam oduvijek bio liberal, pa i u vrijeme kad baš nisam sasvim sigurno znao što bi to bilo«, kaže pri kraju razgovora Ivo Škrabalo, »ali moja stranačka iskustva nekako su mi manje bliska od osobnih stajališta i pogleda i kad razmišljam o tome mislim da bi mi najviše odgovarala definicija inokosnoga liberala. Znate ono, inokosni seljak, koji je mimo svih u selu, nije član zadruge pa kosi ili obrađuje zemlju kako on misli da treba. Eto, ja sebe vidim kao takva«.

Kad bolje razmislim, u te je dvije riječi bit Ivina života.