Zapis

Filmu, a zatim i televiziji nužno valja pristupiti s drukčijih polazišta i motrišta nego nekim drugim umjetnostima, primjerice književnosti. To je posebice važno naglasiti kad tom problemu pristupamo u nastavi. Kako se trenutačno Medijska kultura predaje kao sastavnica programa Hrvatskog jezika, učitelji će vrlo često filmu pristupiti slično kao književnom djelu, njegujući poglavito literarno-dramski pristup, a pri tom zanemarujući filmske specifičnosti. Autoru ovog članka čini se stoga bitnim ukazati na neke bitne faze kad je riječ o usvajanju filmskih sadržaja u školi, a koje mogu znatno olakšati rad svakog medijskog pedagoga. a) filmski doživljaj Prva faza pri susretu s nekim filmskim ili televizijskim uratkom je subjektivni doživljaj koji još možemo nazvati emocionalnim. To je trenutak kad se o odgledanom filmu raspravlja na razini: sviđa mi se ili ne sviđa, ne razmišljajući puno o ostalim detaljima. To je faza koju i te kako valja uvažavati jer je upravo umijeće medijskog pedagoga u tome koliko će kasnije moći izmijeniti prve dojmove o filmu kod djeteta ili ih eventualno pojačati, ovisno o filmu. Cijeli postupak trebao bi po mogućnosti iznjedriti neku od ovih mogućnosti, sukoba ili pomirdbe subjektivnog i objektivnog (analitičkog): - film je dobar iz sljedećih razloga (navode se), ali meni se ipak ne sviđa, jer ne volim tu vrst filmova. - film je loš (navode se zapažanja ), ali meni se ipak dopada. - film je loš (navode se razlozi toj ocjeni), a i meni se ne sviđa. - film je dobar ( ističu se kvalitete) i zaista se i meni sviđa. Drugu fazu čine: b) filmske činjenice Učenika nakon što je izrekao svoje prve dojmove nakon odgledanog filma, valja upoznati sa činjenicom da je film koji smo mu prikazali dio šire filmske umjetnosti. Reći ćemo nešto o redatelju filma, glumcima, o vrsti filma, o razdoblju kad je film nastao, eventualno o sličnim filmovima… c) filmska svijest Dolazimo do dijela koji je u nastavi medijske kulture posebice značajan. Sada treba učenika upoznati s činjenicom da svaki film, pa i ovaj koji smo prikazali, rabi svoj specifični način izražavanja, kao i svaka druga umjetnost. Učeniku treba ukazati što je filmsko u filmu koji je gledao, a što film dijeli s ostalim umjetnostima. Tako će najbolje razumjeti što je film, odnosno, kako to kažemo što je ''filmski jezik''. Valja mu predstaviti doprinos svake profesije u konkretnom filmskom djelu (scenariste, redatelja, snimatelja, glumaca, majstora tona, montažera…) kako bi si osvijestio fenomen filma. d) filmsko djelovanje Riječ je o fazi koju bi mogli definirati i kao neobvezatnu, iako vrlo korisnu. U školskom nazivlju ovdje mislimo na izvannastavne aktivnosti, na izborne predmete i sl. Učenici koji tijekom školovanja pokazuju sklonost prema filmu i medijima uopće, a k tome su i vični pisanju mogli bi se aktivirati kao mladi filmski kritičari (primjerice u okviru kluba prijatelja filma) i objavljivati, bilo u školskom listu ili na zidnim novinama kritike aktualnih filmova, one koje su pisali profesionalni kritičari, a i oni sami. Sljedeća mogućnost koja u Hrvatskoj, posebice zahvaljujući Hrvatskom filmskom savezu, već ima dugu tradiciju je osnivanje školske filmske (video) družine koja bi snimala filmove. To je proces upoznavanja filma kao tehnike i umijeća, provjera filmskog znanja u praksi. Ovdje će učenici upoznati sve stupnjeve nastanka filma, kako to kažemo od ideje do projekcije. Nikako nije nužno da svatko obavlja sve funkcije u budućoj ekipi filma (da bude scenarista, redatelj, snimatelj, glumac, montažer), već treba poznavati što koja osoba radi u filmu, a opredijeliti se za aktivnost prema svojim osobnim sklonostima. Zaključak Ovakav način pristupa filmu od doživljajnog do aktivnog sudjelovanja u njegovoj realizaciji osigurati će sveukupno drugačiji prihvat filma, razviti će svijest kod najmlađih što je film kao stvaralaštvo i tehnika, koje su njegove mogućnosti, njegova izražajna sredstva i dosezi, kako se je razvijao tijekom vremena, a upravo sve to je i temeljni cilj nastave medijske kulture u našim školama.