Zapis

Pod neobvezujućim i relativno neutralnim nazivom “Filmski mozaik jugoistočne Evrope” održana je u Beogradu, od 17. do 20. prosinca prošle godine, svojevrsna, scenaristička radionica. Velim “svojevrsna”, obzirom da događanju o kojem je riječ nije moguće jednoznačno odrediti karakter. Naime, okupljanje koje je financirao i organizirao beogradski Goethe Institut, imalo je u konačnici dvije svrhe. Prvo, premda ne i najvažnije, njemački režiser Christian Wagner (Wallerova posljednja šetnja, Transatlantis) trebao je pronaći suradnika (ili suradnike) za rad na scenariju za film radnog naslova Alcartash. I drugo, Goethe Institut ponudio se sufinancirati (stanovitom količinom novca, onda još DEM-a, danas, dakako, EURO-a) jedan ili više kratkometražnih filmskih projekata. Zagovaratelj, pokretač i koordinator svega bio je Srđan Koljević, mladi ali već afirmirani jugoslavenski scenarist i profesor na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Uz Koljevića i Wagnera, stručno prosudbeno vijeće činili su još i Georg Feil, profesor na minhenskoj Školi za film i televiziju, te Ivan Paić, voditelj Multimedijalnog centra Sveučilišta u Zagrebu. Obveza polaznika seminara, barem onih koji su se bavili Alcatrashom, bila je da pokušaju, u obliku sinopsisa razraditi Wagnerovu kratku fabulu za film, koji se u ovoj fazi najjezgrovitije može opisati kao – film ceste s tri noseća ženska lika. Toga se posla prihvatilo petoro polaznika i svaki je pojedinačni tekst pomno pretresan, kroz sugestije i opaske spomenute voditeljske četvorke i uz aktivno sudjelovanje svih polaznika. Za koju se od ponuđenih suradnji odlučio Wagner, u trenutku pisanja ovoga teksta još mi nije poznato, ali u svakom slučaju (dobrih) ideja nije manjkalo. Rad u ovakvoj, relativno brojnoj grupi (dvadesetak što polaznika što instruktora) kadšto zna patiti od zakočenosti, razvodnjenosti ili nekonkretnosti. No, ovom zgodom grupa je profunkcionirala, tako da su svi, opće je mišljenje, na dobitku. Christian Wagner otišao je iz Beograda s naramkom novih ideja, a svi skupa brusili smo scenaristička umijeća, koja nam itekako mogu koristiti u budućnosti. Daljnjih osmoro polaznika predstavilo je vlastite projekte za kratke, igrane, dokumentarne ili eksperimentalne filmove. Svaka je zamisao, nakon uvodnog autorskog obrazloženja, bila podvrgnuta unakrsnoj analizi dobrih i loših strana. Bez obzira kome će Goethe Institut potpomoći realizaciju filma, sve su cjeline već na licu mjesta, stručnim i kolegijalnim, ali uvijek dobronamjernim pretresanjem, preinačene u konačniju, bolju verziju. Termin jugoistočna Europa s početka teksta, u ovome je slučaju bio istoznačnica za države nastale raspadom bivše Jugoslavije. Ali, količine odrađenog posla i razine učinkovitosti ovoga filmskog druženja ne bi se posramila ni poslovična njemačka radišnost. Naime, uz svakodnevno, najmanje šestosatno radioničko bistrenje, u večernjim satima vrtjelo se i obvezatno odgledavalo filmove. U dvorani Goethe Instituta prikazivani su filmovi polaznika Filmskog mozaika, a u Muzeju Jugoslavenske kinoteke gledali smo filmove Christijana Wagnera. Ne zaboravljajući da je svaki autor ponajprije kreativna individualnost, nakon odgledanih filmova i rasprave o projektima, moguće je složiti mali mozaik poetika i preokupacija kojima se nadahnjuju mladi filmovi jugoistočne Europe. U tom smislu nije moguće eliminirati, očigledno, magnetsku privlačnost tema koje se na ovaj ili onaj način bave posljedicama nedavnih ratnih događanja. Na takav temeljni kontekst autori su, uglavnom, nadograđivali priče, koje su imanentne prostoru iz kojega dolaze. S druge strane, prostor u kojega smo mi, polaznici iz Ljubljane, Sarajeva, Skopja i Zagreba, došli i u kojemu smo, by the way, više nego dobrodošlo dočekani, taj i takav, dakle, prostor – potvrdio se kao iznimno filmski podatan i potentan (ne bez fascinacije, I. Paić je nekoliko puta u opuštajućim trenucima, uz 'punjenu belu vešalicu' ili 'Karađorđevu šniclu', ponavljao: Samo uzmi kameru i snimaj, sve je ovo film). Premda, moram priznati, iznenađuje da Srbi o vlastitom filmu imaju kud i kamo kritičnije mišljenje, od onoga kakvima se nama čine ti isti, njihovi filmovi. Uz spomenutog voditelja MM Centra, te pisca ovih redaka, treći zagrebački sudionik Filmskog mozaika jugoistočne Europe bio je Antonio Nuić, apsolvent režije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Sve u svemu, ovakav, radionički oblik spoznavanja, još jednom se potvrdio kao metodički efikasan i iskustveno koristan. Naime, na propuhu različitih pristupa, koncepcija, svjetonazora i afiniteta, najlakše je izvjetriti i vlastite zablude.