Televizijska serija od po četiri dijela. Koristeći nevjerojatne, bizarne događaje von Trier priča o sasvim realnim ljudima i njihovim osjećajima. U tome je sličnost s Davidom Lynchom. Ali je von Trierov stil specifično njegov, posebnog ozračja i doživljaja. Mi zapravo ne pamtimo priče, filmske ni književne. Prisjećajući se nekog djela javlja se osjećajno stanje koje bi se moglo biolaboratorijski utvrditi i raščlaniti, doživljajna uspomena, ne na racionalnoj nego na afektivnoj razini. Novo gledanje obnavlja je kao specifičnu psihofizičku strukturu.

U von Triera svijet je mračan, čovjek je mračan, podzemlje bolnice podzemlje je duše. Nije li u ovom videu danska klinika Riget (Kraljevstvo) prepoznata kao kraljevstvo Larsa von Triera, nisu li, metaforički, svi ti ljudi popili voodoo otrov, koji je donio neurokirurg Stig Helmer s Haitija, i postali zombiji (svi mi). Mučno i bezizlazno ozračje prelijeva se preko zidova bolnice i preko granica zemalja.

Nemirna kamera i isprekidana montaža podižu napetost, izazivaju vrtoglavu zanesenost, gubitak tla pod nogama, sugeriraju da je istina izvan filmske profesije koja stvari može iskriviti, izvan izmišljajnosti (fikcije). Taj nemir i nered kamere i te kako ima zakonitost za koju je potrebno znanje, iskustvo i talent (kamera Erica Kressa).

Čudovišta i čudesa stvarnost su na nekoj dubljoj razini bića, stvarnija i strašnija od Freudove podsvijesti i Jungovog nesvjesnog. Dalijev nadrealizam je poletan i svijetao, von Trierov tjeskoban i mračan.

U Epidemiji i Europi von Trier ne vidi izlaza iz strahota prošlosti, iz hipnotičkog sna. A ova serija, sa svim onim mrtvacima kojima je iznad glave izgrađena bolnica nazvana Kraljevstvo upozorava na duhove prošlih vremena koji su u temeljima svijeta i čovjeka, i koji ne miruju. Zato možda Kraljevstvo I. i II., pridodano trilogiji Epidemija, Europa, Zabranjeni element, čini tetralogiju.