U Epidemiji vidimo kako se redatelj, u liku Larsa von Triera, i njegov scenarist pripremaju snimiti film o policajcu i prostitutki, ali u tome ne uspijevaju. Traže dramatičniju priču. Radit će film o epidemiji kuge u Njemačkoj. Putuju Njemačkom i, poput Pasolinija u Bilješkama za jednu afričku Orestiju, traže mjesta snimanja, skupljaju podatke. Na zidu sobe povlače široku vodoravnu crtu koja predstavlja tijek drame, označavaju čvorište pred rasplet, najdramatičniji dio prije kraja filma.

Još jedan konceptualni film koji ostaje u bilješkama, platonska sjena sjenine sjene (stvarnost – umjetničko djelo – samo zamisao o djelu). Ipak ni izdaleka tako savršeno čist i ogoljen kao u Pasolinija. Zato što se ovdje uvodi dramatičnost ostvarenih scena. Von Trier, samo na sebi svojstven način, vontrierovskim stilom, rastvara stvarnost i ulazi u nesvjesno i metafizičko.

Izgovorena je u ovom filmu njegova poznata rečenica: film mora biti kao kamenčić u cipeli. Von Trierovi filmovi nisu kamenčić u cipeli, ne puštaju me na miru, nego opčinjavaju. Stvaraju dojam polaganog pada smanjenom gravitacijom u provaliju strmih brda obraslih gustom tamnom zelenomodrom šumom te kao naporan pokušaj da se iz mračnih morskih dubina ispliva na površinu. Ili kao ovaj san o duši: "Probudio me jeziv san. Sanjao sam da imam dušu. Ništa suvislo ne znam reći. Znam jedino da je to bio osjećaj velike usamljenosti, napuštenosti i bespomoćnosti, jasna spoznaja da nema ničega čime bi se duša mogla braniti". Ili u Pavla Florenskog (Mojoj djeci): "Bio je to snažan osjećaj, mistički doživljaj tame, nebića, sputanosti. Bilo je to poput osjećaja onoga tko je živ zakopan, kada se iznad njega nalazi gomila crne neprozirne zemlje". A Von Trier se ipak usuđuje dirati u te nemoćne i očajne lutajuće duše, bez praznovjerja i bez straha.

Film se bavi nesvjesnim slojevima duše Europljana, prvenstveno Nijemaca, koji su izašli iz drugog svjetskog rata, uzrocima i posljedicama strahota koje su bile poput kuge, velike zaraze, koja je sve zahvatila, ali je zapravo opća, izvan prostora, povijesti i politike (bezvremene epidemije, čije klice u sebi nosi svaki čovjek). Djeluje nestvarno, magično, istovremeno je taktilno realno. Ima jedna scena koja banalnu činjenicu pretvara u čaroliju. Istražuju zašto iz paste za zube Signal izlaze dvije boje u dva sloja, a da se nisu prije toga pomiješale.

Ne zaboravljajući onaj nacrt na zidu sobe koji predviđa dramaturško čvorište i rasplet, gledamo i doživljavamo hipnozu, stvarnu, kao što je bilo stvarno truplo na obdukcijskom stolu. Žena ne uspijeva izaći iz hipnotičkog sna, zaražena je kugom, na koži joj se javljaju promjene, iz dubine nesvjesnog prodire snaga zla (epidemije) koja zahvaća fizičko tijelo, žena predočava svu jezovitost, u predsmrtnom je strahu. Taj "rasplet" je poruka. Vjerujem da nam von Trier želi reči, ne igrajte se dušom, tajnovita je i opasna. A opet, on to radi iz filma u film. I uvijek nas povuče u pripremljenu provaliju.