Orestija je zajedničko ime za Eshilovu trilogiju u kojoj je glavni lik Orest. Klitemnestra je sudjelovala u zavjeri protiv muža Agamemnona, mikenskoga kralja, da bi se udala za Egista i predala mu vlast. Orest, njihov sin, uz pomoć sestre Elektre, ubije Egista i Klitemnestru kažnjavajući ubojice svog oca, opravdano i pravedno, kako piše u svim knjigama grčke mitologije. Ne sude im bogovi, nego prvi put u grčkoj drami narod, kaže Pasolini, koji stane na njihovu stranu i oslobađa ih krivnje. Oresta ipak progoni savjest i erinije koje imaju plamteće oči i zmije umjesto pramenova kose.

Takvu dramu Pasolini prispodobljuje s vremenom oslobađanja Afrike i nastanka slobodnih država. Lako je prepoznati kojim je likovima predstavljena kolonijalna povijest. Ne želi govoriti o revoluciji ni osveti, nego uzima dobro odabranu Orestiji. Istražuje, razgovara s afričkim studentima na sveučilištu, snima u Africi, izlaže svoj plan za film, koji nikad nije ostvaren, vjerojatno ni predviđen. Slično je 1969. snimao bilješke za film o Indiji. Iskazuje svoje komunističke nade, čak umeće jednu sovjetsku borbenu pjesmu. Velika, plemenita, naivna i k tome indoktrinirana Pasolinijeva duša. Ide to zajedno.

Možda je ovo jedan od prvih konceptualnih filmova već 1975. godine (ili 1969. u onome o Indiji). Premda je mnogo filmova koji govore o pripremanju i snimanju filmova, ovaj je s dojma i s teorijske strane najistaknutiji. Ne osjeća se potreba za nešto više ili nešto drugo od onoga što vidimo. Svojim glasom, prateći filmske slike, Pasolini kaže, ovaj bi crnac mogao biti Agamemnon, ovaj Orest, i mi pristajemo: Pasolini, imaš pravo. Vidimo prijeteće šibanje biljki na vjetru. Kaže za njih, ovo mogu biti erinije. Pasolini ima filmske oči. Takvim postupkom vodi nas u razumijevanje metafore u filmskom jeziku. I onda kad prate likove, i kad ostanu same u kadru.

Sve je bilo dostatno da zamislimo film koji nije snimljen. Ali ako ga tako živo predočujemo, onda ga ima. Film bez filma. Kako li je velika naša sposobnost stvaranja predodžbe, i kako je on to dobro znao. Nažalost slabo poznam Pasolinijeve teorijske radove.

Film postiže zaokruženost cjeline i ostavlja snažan dojam.

Zapravo o semiotici je riječ, i o tome gdje su granice redukcije znaka.