U filmu su dvije homoseksualne djevojke, od kojih je jedna triseksualna. (Kratko o nazivlju. Usmjerenost spolnog nagona može biti različita, često prelazi nekoliko stupnjeva razvoja, pa se govori o autoerotizmu, autoseksualnosti, te o homoseksualnom i heteroseksualnom aloerotizmu, zanemarujući ovdje ksenoseksualnost. To znači da je malo monoseksualaca, da je većina ljudi biseksualna, neki su triseksualni, kao na primjer Iva u ovom filmu, a nekad se nađe i pokoji biblijski tetraseksualac iliti kvadriseksualac. Toliko o tome da se izbjegne provokacija.)

Dakle, dvije homoseksualne djevojke nalaze stan na periferiji Zagreba u nadi da ih nitko ne će smetati na putu vlastite intimnosti. Iva je na trećoj godini medicine, a Marija zarađuje kao trenerka tekvandoa. Gazdarica je Olga, a njezin muž Blaž (Ivica Vidović). U potkrovlju ginekolog ima svoju ambulantu, pretežno za nezakonite pobačaje. Dolaze mu razni ljudi, seljanka sa sinom i kćeri koji se igraju tate i mame, ali i redovnice. Ginekolog im kaže 'velečasne'. Jedan od stanara ne prijavljuje smrt svoje žene, jer za nju prima njemačku mirovinu. U kući je i prostitutka Lidija (Jadranka Dokić). Tu je i ratnik iz domovinskog rata, bolesni Lasić, koji povremeno istuče svoju ženu, stalno vješa na prozor hrvatsku zastavu i to na krivu stranu, lijevo modro umjesto crveno, i svaki put golub posere nju ili njega. Svira Čavoglave, pjesmu koja prati svako nasilje u filmu. Gazdaričin sin Daniel nudi se Ivi, a kad gazdarica otkrije da se djevojke međusobno vole, nastoji u kući i susjedstvu stvoriti neprijateljstvo prema njima, što joj i ne uspijeva, bez obzira što bi režiser htio reći da su svi protiv njih. Daniel, kojeg hrabri majka, siluje Ivu, neka zna što je spolna razlika. Zna ona to i bez njega. U žestokoj sceni sveopćeg nasilja pogine Daniel i ubiju Mariju.

Početak pokazuje Ivu koja stanodavki dolazi s policijom da joj vrati otetog sina, kojeg Olga drži u zamjenu za svog Daniela. Na kraju Blaž udarcem onesvijesti ili ubije ženu i vraća dijete majci, koja sada bogato i gospodski živi, udana za svog ranijeg mladića, uspješnog poslovnog čovjeka, Dalibora, koji joj je u onim danima kad je živjela s Marijom, znao reći: ako nešto trebaš slobodno me zovi. Ona je tako i postupila. U zadnjem kadru Iva grli sina i zajedno s Daliborom ulazi u kuću. Zatvaraju se za njima, zapravo pred nama, teška vrata.

U filmu su pravilno raspoređene duhovitosti, neke jezične, na primjer "obukla je trenerku" umjesto "trenirku", ili riječi prostitutke "ne mogu od svakoga tražiti zdravstvenu potvrdu da ima zdravo srce", ili neverbalne kao što je scena felacije u Danielovoj trgovini. Sve je s mjerom i pretežno opravdano. Jezično najviše upada u oči gruba grješka kad Marija kaže "mama, lažeš me", umjesto "lažeš mi", što nikako nije hrvatski, pa ni u jednom dijalektu.

Govorilo se i pisalo da film pokazuje zaostali primitivni i netolerantni mentalitet Zagrepčana, što je naglašeno scenom pretučenog Ciganina. Možda i Čavoglavi žele potvrditi sirovost ljudi, ili bi pjesma, u boljem slučaju, mogla navesti na misao da je grubo ponašanje ljudi posljedica ratnih trauma. Mišljenju da film pokazuje tamne strane Zagreba vjerojatno su najviše pridonijele reklame i kritike, neki feministički istupi, a možda i Matanićeve izjave. Ali, nije tako.

Film vidim na drugi način, jer svi u sebi nosimo svoju duševnu periferiju uz željezničku prugu. Film bi bio primitivan i netolerantan da su zaista likovi primitivni i netolerantni, ali ih životnost scenarija i glume čine ljudskima.

Grad, onaj izvanjski, koji se vidi na početku i na kraju filma, snimljen hladnim bojama i mirnom kamerom, drži u sredini crvenu unutrašnjost krvi i mesa. Ako se malo zagrebe ispod površine otkriva se ljudska narav, istinita, suprotna vanjskom izgledu. Riječ je dakle, ne o Zagrebu, nego o čovjeku pojedincu, svakome od nas.

Wittgenstein u Filozofskim istraživanjima uspoređuje jezik s gradom, a ovdje se nameće wittgensteinovska usporedba s dušom (psihom). Grad, jezik, predgrađa našeg jezika, naše duše, "to je splet uličica i trgova, starih i novih kuća, i kuća s nadogradnjama iz različitih vremena: i sve to okruženo mnoštvom novih predgrađa s ravnim pravilnim ulicama i s jednolikim kućama". Kakva slikovitost i metaforičnost, i kako prikladna usporedba s oblicima i stvarnim vremenom ("iz različitih vremena").

Djevojke predstavljaju finoću (fine djevojke), plemenitost, dobrotu, neviniju i uzvišeniju ljubav od biološke animalne ljubav. A kakvi su oni ružni, prljavi i zli? Svi su oni na gubitku, kako se Meša Selimović u romanu Derviš i smrt poziva (nepotpuno i zato krivo) na Kuran: pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku. Roman Žestok život Piera Paola Pasolinija govori samo o tome.

I u ovom filmu svi su gubitnici, bolesni dragovoljac, njegova žena i dvije kćeri, prostitutka, ako ne zbog drugog, a onda zato što joj umiru klijenti, čovjek koji je primao ženinu njemačku mirovinu, Daniel, Marija, jednako tako stanodavka Olga i njezin muž koji su izgubili sina. Jedino nije ginekolog; možda mu zato i nije mjesto u filmu.

Navodno je dobro završila jedino Iva. Bogato se udala, ima sina, i dobila ga je natrag poslije otmice. Je li tako? Ona je najzagonetnija i glavni je lik, središte i uzrok cijele filmske priče. Ona je privlačna, podatna i svi je vole, Marija, Dalibor, Daniel i njegov otac Blaž. Sva nepredvidljivost ženske duše u tom je liku, premda joj je ponašanje jednostavno, površno i logično. Popustljiva je, kako misli Marija, ali nosi u sebi promišljenost bez vlastitog znanja i volje. Na pitanje zašto film u naslovu ima mrtve djevojke, a samo je jedna umrla, jasan je odgovor. Iva se udala za Dalibora, kojeg i nije voljela, odrekla se sebe i prestala biti 'fina djevojka', poput zadnjeg od deset malih crnaca (Indijanaca), jer nakon nesretne smrti jednog po jednog malog crnca, ostao je zadnji mali neoprezni crnac, koji je živio potpuno sam, zatim se oženio, i tada više nije bilo ni jednog (One little Injuns living all alone, He got married and then there were none). Tako više nema ni one male, naivne, iskrene dječje duše. Prešla je u drugi svijet, u onaj drugi dio Wittgensteinovog grada.

Izbjegavajući poduku za budućnost ipak kažem: filmstvo je muza, kći Mnemosine, koja dobro pamti, pa joj valja biti vjeran i pokoran ne osvrćući se na sebične pohvale.