Ako ovaj film valja spasiti od gluposti i loše psihologije, onda je to ovako: Bogart pomaže bivšoj ljubavnici i njezinom mužu zbog svoje ljubavi, sebi vjeran, a u nju razočaran. Želi joj pokazati što je prava ljubav, premda je to ljubav sebičnog ponosa.

Da ga ona voli strasnom ljubavlju, ne bi moglo biti zaprjeke da sve ostavi i pođe s njim. Pa valjda više ni 1942. nije bilo svetosti institucije braka, ako je nije bilo ni stopedeset godina ranije (Emma Bovary, Ana Karenjina).

Ovo je film o ženskoj lažljivosti i (tobože) muškoj veličini (sebeljublju). Zato je trebalo pomoći Bogartu sretnim svršetkom (a on je čak bio spreman žrtvovati život). Spašava ga francuski časnik. Oni, kao dobri prijatelji, odlaze iz Casablance.