Na sjeveru Škotske u vjerski vrlo strogoj zajednici živi Bess McNeil, vrlo osjetljiva i dobra djevojka, koja teško proživjela bratovu smrt, koja često odlazi u crkvu i razgovara s Bogom. Zaljubi se u stranca, Danca Jana, i oni se ožene. Jan radi na naftnoj platformi, rijetko dolazi kući. Bess teško podnosi rastanak, pa moli Boga da joj vrati muža. Tako se i dogodi, ali je zbog teške ozljede na radu paraliziran. Kori li je Bog što je bila sebična? Zbog spolne nesposobnosti Jan ima čudne želje. Traži od nje da se podaje muškarcima, ne za njezinu potrebu, nego da bi mu pričala pojedinosti kako bi zadržao spolno sjećanje, jer bi, kaže, bez toga umro. Bess sve radi kako bi muža održala na životu. Tražeći muškarca prvo se ponudi liječniku, a kad joj prizna da je voli, potjera ga i ne želi više vidjeti, jer vrijeđa njezinu žrtvu iz ljubavi.

Bessin uračunati gubitak da bi pomogla Janovom ozdravljenju ne postiže cilj. Zaključuje da je sve to malo, da mora žrtvovati život. Nakon drugog odlaska na brod mornarima mazohistima, dovoze je na smrt ozlijeđenu u bolnicu u kojoj Jan već umire. Bess posumnja u svoje postupke, zaključuje da se s Bogom nije dobro dogovorila. Za nekoliko sati Bess umire, a Jan se oporavlja suprotno svim liječničkim predviđanjima. Život za život. Na njezinom sprovodu svećenik, poštujući vjerske propise, kaže: završit ćeš u paklu. Ali, u lijesu nema trupla, nego pijesak. Jan je s prijateljima oteo tijelo i mornarskim ga obredom predao moru. Ujutro ga prijatelji bude da vidi čudo. Iznad naftne platforme zvone zvona crkve u njezinom selu, one crkve za koju se Jan, kad ju je prvi put vidio, začudio da zvona nema.

Bess je govorila da svatko ima neki talent, a njezin je da je dobra u ljubavi. Ona je zaista bila dobra u Ljubavi, pa sliči Gelsomini iz La strade; ponekad kao da oponaša njezine "geste i grimase". U hladnom društvu suzdržanog i strogog ponašanja Bess djeluje kao dobrota koja je s neba sišla. Ali se kasnije pokazalo da je okružena mnogim dobrim i osjetljivim ljudima. Potvrđuje se još jednom da nema dobrog književnika ni redatelja bez suosjećanja sa svakim svojim likom.

U danskom filmu poslije Carla Theodora Dreyera (1899.-1968.) Lars von Trier je prvo veliko ime (rođen je 1956.).

U Filmskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda (1990.) za Dreyera piše: Odlikuje se nizom impresivnih sekvenci ostvarenih pokretnom kamerom, funkcionalnom kompozicijom kadrova i slikovitim dekorom. Vremenom je prešao na intimnu, psihološki utemeljenu tematiku, iznad svega na intimni odnos muškarca i žene te zanimanje za religiju. (…) U filmu Riječ (Ordet) niz sekvenci ima gotovo hipnotičko djelovanje na gledatelje. Duševno poremećeni Johannes umišlja da posjeduje moć uskrsavanja umrlih. Film doživljava kulminaciju u završnim prizorima, kada Johannes izgovara mistične riječi i oživljuje jednu pokojnicu, nakon čega mu se vraća mentalna stabilnost. Završna sekvenca ima oniričko djelovanje, koje nadgrađuje narativnu liniju filma dajući mu složeno filozofsko-metaforično značenje. U Gertrudi glavni ženski lik teži svom idealu ljubavi i suprotstavlja se konvencijama. U Dreyera se zamjećuje sklonost poniranja u religijske sadržaje i prikazivanje patnji i stradanja ženskih likova. Sve mu filmove odlikuje misaonost, duboka psihološka analiza karaktera i moralizam (protestantskog svjetonazora, kako tvrdi većina njegovih proučavatelja). Svoje stvaralaštvo Dreyer je sam možda najbolje objasnio: “Ono što mene zanima – i što dolazi prije tehnike – to je da izrazim osjećaje karaktera, osjećaje koji će djelovati iskreno na najsnažniji način. Za mene nije bitno registrirati riječi koje likovi izgovaraju, već prodrijeti do misli koje se iza riječi kriju”.

Ta natuknica kontekstualno ili parafrazirana na von Triera otkriva kontinuitet vrhunaca danske kinematografije. Dobiva se dojam da je von Trier svoj film posvetio Dreyeru, ne riječima nego temom, religijskom mistikom i etičkim pitanjima u temeljima povezanosti muškarca i žene, ukazivanjem na ženu kao darovateljicu života koja stoji na vratima smrti i života, ljubavlju kao apsolutom, karakterima, filmskim jezikom i općenito cijelim stilom. To što je u film unio pravila svog filmskog pokreta Dogma, koji uostalom nitko, pa ni sam nije slijedio, nije ništa promijenilo u odnosu na Dreyerov stil, naprotiv, izgleda da se Dogma razvila iz filmske povijesti i tradicije, a da je samo formalno nova, onoliko izravna i žestoka koliko je bilo potrebno za novo vrijeme.