Zoran Tadić od početka do kraja bio je vezan uz film na stari i dječji način, kao u vrijeme kad je gledao prve filmove, bez imalo trgovačkog duha (i zagađenja). Cijenio je publiku, ali film je radio radi filma, a ne za broj prodanih ulaznica.

Odan je bio svojim likovima poput prijatelja, jer kao i glumac, ako osobu ne možeš shvatiti, ne možeš je ni ostvariti. "U dobrim predstavama moramo pronaći razumijevanja i za loše, jer i loš čovjek ima i srce i dušu" (kazališni redatelj Luka Percevala u Vjesniku od 11.9.2007.). To je samorazumljivo, a ipak u nekih nema dovoljno "srca i duše" za sve. "Kazalište ne podržava distinkciju, dobri će završiti u raju, zli u paklu. Kazalište kaže da smo svi u životu veliki gubitnici i ne boji se priznati, bez ustezanja, da ćemo svi, naposljetku, umrijeti" (Percevala). Kažu da Ante Babaja zastupa mišljenje kako su estetika i etika jedno te isto. Ako i nije uvijek tako, isto jest estetika i suosjećanje, empatije, ne samo s ljudima, nego sa svim postojećim; kakvo bi djelovanje inače imali prvi kadrovi ambijentiranja Ritma zločina (i cijeli film).

Zoran Tadić bio je hičkokovac, ali držim da Hitchcocku ni po čemu nije sličio. (Za mene, ono što je Agatha Christie u književnosti, premda u drugom žanru, ali sličnom, Hitchcock je u filmu. Koliko je on bio gledan, toliko je ona bila tiskana.) U Tadićevim filmovima čovjek je središte i cilj, sve je usmjereno približavanju i otkrivanju ljudske osobe. Tadić ima dobrotu koju prenosi na ljude u dvorani, ne poigrava se s publikom, nikad se ne izdiže iznad gledatelja. Radi trilere da bi zadržao pozornost, ali oni nipošto ne spadaju u razbibrigu.

Ivica živi u staroj roditeljskoj kući. Dolazi Fabijan i pod svaku cijenu želi biti njegov podstanar, i u tome uspijeva. Zdenka, Ivičina ljubav iz mlađih dana, vraća se iz Švicarske zbog bolesti majke, ispunjava biološku žensku ulogu, i odlazi nakon majčine smrti.

Zdenka predstavlja yin, ženski princip, suprotnost je i dopuna yangu, muškom principu, što nam pomaže da bolje upoznamo Ivicu. Zadivljujući je minimalistički postupak, a bogat učinak njihovog odnosa.

Ona je realistična, zemaljska, on nepoduzetan i sklon fantastici. Zdenka ga stalno vraća u stvarnost, nepovjerljiva je prema Fabijanu, jer je čudan, tajnovit, on možda pokreće ili izvodi zle događaje da bi potvrdio svoju statističku teoriju o zločinima i ravnoteži dobra i zla. Možda će nekom smicalicom Ivici oteti obećani stan, a kad ga Fabijan pozove na Savu, upozorava ga "Ne idi; ubit će te".

"Ne idi, ubit će te" trebalo bi izazvati strepnju za Ivičin život. Žanrovski je potrebno da glavni lik bude ugrožen. Ali, Ivica nas vodi kroz priču, dakle, sigurno je da mora preživjeti film. Prave trilerske napetosti više nema. Zamijenjena je znatiželjom. To je premalo. Čega onda ima?

Ključ je u Zdenkinim riječima "Tipična muška glupost: urlate na stadionima, skupljate marke i gurate brodove u bocu". Zamislite brod koji plovi morem. I onda ga netko hoće zarobiti, stisnuti u svoj kavez, pokoriti ga svojoj zamisli. Pravo ima Zdenka, to je nevjerojatna glupost, ali i mnogo gore od toga - nasilje nad čovjekom, nad stvarnošću, nad prirodom. Ludost razuma.

A baš to čini Fabijan, gura prirodni tijek stvari u svoje statističke proračune. Fabijan razmišlja, računa, pun je knjiga, crta krivulje slične valovima zvuka, dijagrame, traži pravilnost (kao futurolozi koji su zaboravili zrakoplove, ili kao meteorolozi, koji bi nam radi vjerodostojnosti svaki dan morali reći što su jučer bili obećali, ili kao prognostičari razvoja društva). Uzima u obzir neizmjerno mnogo varijabli kojima bi se događaji mogli predvidjeti, ali dobro znamo da u tome nikad ne će uspjeti. On gradi svoj sustav, bezobzirnu ideologija, i ne shvaćajući u svojoj zanesenosti u kakvu se opasnu igru upustio i na koje nas putove vodi. Nisu ga pitali što bi napravio da je pet minuta gospodar svijet. Pogledajte naslovnu sliku: u ruci drži kosu.

Fabijan s užitkom uvjeravanja i nadom pridobivanja tumači sugovorniku svoju znanost (ne hipotezu). Samo stariji znaju da su se baš tako ponašali, i čak isto gledali politički aktivisti prije drugog svjetskog rata.

Obećava raj na zemlji, istrebljenje zla u svijetu. (Ne zamjerite autorima, trileri su uvijek puni rupa i nelogičnosti, ovdje mnogo manje nego u Hitchcocka.) Fabijan je izluđeni idealist i toliko uvjeren u svoj "sistem" (znakovita riječ), da je za svoju istinu spreman žrtvovati i život. Ništa zato. Njemu nije teško umrijeti, jer je svoju infekciju prenio na Ivicu. Utoliko je film turobniji, više po Ivičinoj preobrazbi negoli po Fibijanovoj smrti (što je i redateljski potvrđeno). Likovi su nam toliko prisni, da u svakom od njih ima nešto autobiografskog, u mislima ili u naravi, da s njima suosjećamo, da nas se svaki od njih osobno tiče. Zdenka je osjećajni gubitnik, Fabijan ideološki, a Ivica je dušu izgubio.

U ono vrijeme zbog svoje ili tuđe fabijanštine mnogi su završili u zatvor. A tko kaže da i Fabijan nije otpušteni robijaš (s Golog otoka).

Zdenka je napustila beznadnog Ivicu, vratila se svojoj sigurnosti, pa se on sada može prepustiti svojoj (tuđoj, preuzetoj) ludosti, sa svim opasnostima koje ona nosi. (Primjedba: Ivica, koji voli pse, koje hrani na početku i na kraju filma, uopće ih više ne spominje kad se mora preseli u novi stan u koji oni ne mogu. Ali tako su Emma Bovary i Ana Karenjina zaboravljale svoju djecu. Bolje i tako nego da su ih autori ubili da ne bi bili na smetnji).

Ivica je bezbrižno živio zaokupljen svakodnevnim poslovima i radostima u mirnom predgrađu, čak romantičnom poput onog u "Snivaj zlato moje", u prizemnici koja je predviđena za rušenje. I tada se pojavljuje Fabijan da mu odredi značajan zadatak preobrazbe svijeta.

Ivica s nostalgijom prati rušenje zgrade i kaže nam da je film posvećen toj njegovoj kući, a s njom umire, jer ona simbolizira, onaj stari dobri duh Zagreba (ima u tome nešto Tatijevskog). Na Ivičino pitanje zašto tako uporno želi stanovati u kući koja će se uskoro rušiti Fabijan odgovara 'možda baš zato' (nije li u pitanju smišljeni prevrat). Kad bi se potanko raščlanilo film možda bi teza o fabijanštini bila još uvjerljivija.

Tako nestaju stara predgrađa duše, a ona se preseljava u prostore jedne arhitektonsko-urbane faze povijesti. Ludwig Mies van der Rohe to nam ovako tumači: "Arhitektura je volja epohe u prostoru". I još jedan dragulj Zorana Tadića: usporedba prvih kadrova prisnosti periferije i posljednjih kadrova ukalupljene urbane zone, pješaka na početku i automobilista (ljudi-strojeva) na kraju, daje sliku glavne teme djela.

Film je rađen u drugim društvenim i političkim okolnostima i o njima govori, ali nije ništa izgubio, suvremenost je zamijenio univerzalnošću. Budući da je prošlo marksističko vrijeme, fabijanština Ritma zločina proširuje ciljne skupine i dopire do prirodno uvjetovane i neuralno zasnovane potrebe za stvaranjem struktura i pravilnosti, ovisnosti o sustavima. Granicu između korisnosti i štetnosti obično se prepoznaje kad je već duboko zagazila u zlo.

Danas bi, barem u našim prostorima, film o fabijanštini sasvim sigurno bio vedriji i s nešto više ironije.

Moram priznati da sam sve dobro smislio (ne isključujem mogućnost da je netko u ovih 26 godina na isti način vidio film). A možda ga ni Tadić ni Pavličić nisu tako zamislili. U tom slučaju ovo je još jedan primjer, pa i potvrda postojanja i neuništivosti fabijanštine (pa i u meni).

Film je prikazan na Hrvatskoj televiziji 10.9.2007. u 21 sat, kao spomen na Zorana Tadića. Valja i ovo reći. Gledajući film, iza ekrana, iza slike, vidimo lik Zorana Tadića (kao što vidimo Tarkovskog u "Zrcalu" i "Stalkeru").