Grace je pobjegla pred kriminalcima, zapravo od oca. Nailazi na Toma koji piše roman, pa njegov odnos prema Grace i događajima u Dogvillu prepleću stvarnost i njegovu fikciju. Slabić, zaljubljen u Grace, ne ostvaruje ljubav ni duševno ni tjelesno, nego je dva ili tri puta izda kao Petar Isusa. Tom je uspio nagovoriti stanovnike Dogvillea da je prihvate i sakriju pred policijom i gangsterima. Grace im zauzvrat nudi pomoć u kućanstvu, najprije odbijaju ponudu, ali je ipak prihvate i malo po malo zahtjevi im rastu. Postaje im robinja, čak okovana lancima nakon pokušaja bijega. Svim je muškarcima postala javna žena. Pomiješala se u ljudima moć i mržnja (kao u nekim bivšim socijalnim sustavima, ili današnjima). Ni u koga nema srca.

Na kraju dolazi otac i želi osvetiti kćer. Ona, sklona žrtvovanju (zlatno srce iz prošlih filmova) u početku svakog stanovnika opravdava: oni su slabići, valja im oprostiti, teško im je, pa su zato zli.

Budući da je von Trier išao Dreyerovim putem, i da se bavio vjerskim ili mističnim pogledom na ljude, Grace je poput Isusa, koji je trpio, žrtvovao se i oprostio (a Tom je ovdje bio Petar). Neki kritičari uspoređuju Grace s Gandijem i Sidartom, koji su pokazivali krajnji altruizam.

Ali dolazi u von Triera do zaokreta. U razgovoru s ocem Grace mijenja odluku o oprostu, traži i naređuje da ih se sve pobije, jednoj ženi najprije djecu pa onda nju da bi više patila, a sama ubija Toma. Ni gledatelji nisu altruisti, u tom se času oslobađa zlo i u njima, uživamo u pokolju, popušta napetost. Dosta je bilo ponižavanja, patnje, dosta mučenja, ljudski je mrziti i odgovoriti istom mjerom. Zaista, narod je i Bogu dodijao.

Von Trier drži da za oslobođenje zla u svakom čovjeku (u stanovnika Dogvillea i u Grace) nije potreban motiv, nego samo prigoda, mogućnost da se zlo ostvari. Na ovom je mjestu još prikladnija posuđena misao "U kolikoj se mjeri približavaš Bogu u tolikoj ti se mjeri približava Sotona".

Von Trier stalno nam pokazuje da za dobar film nije potrebna neobična i zamršena priča, nego paradoksalno ponašanje likova, koje je istinito, ali ga ne želimo vidjeti zbog konzervativnog socijalno korisnog odgoja. U toliko su njegovi paradoksi otkrivački.

Dogville je velika promjena u temi žrtvovanja (Lomeći valove, Ples u tami). Je li ovim filmom počinje nova trilogija? Kasnije doznajem da se nova trilogija o ropstvu zove "Sjedinjene države - zemlja velikih mogućnosti", a čine je Dogville (2003.), Manderlay (2005.) i Wasington (2007.).

Tema je toliko opća i svevremenska da se ne može isključivo pripisivati američkom društvu kako su neki pisali. Von Trier govori o ljudskoj naravi u pogodnim prigodama, ne o društvenim sustavima ili državama (jučer jedni, danas drugi).

Prikaz kuća iz ptičje perspektive, redukcija na crtež po kojem se ljudi kreću, zatvaranje i otvaranje vrata kojih nema, sve u naznakama, postavlja pitanje kako autori dolaze do zamisli takve redukcije i stilizacije. Postoji li neka zakonitost razvojnog puta? Jer vidjeli smo to kod Fellinija u zadnjim filmovima, još izrazitije u Querellu Fassbindera, sada u von Triera. Što su to autori otkrili, a gledatelji ne prepoznaju? Jedino je očito da se film obnavljao, nanovo počinjao realizmom (i neorealizmom), a i pokret Dogme tako je krenuo.

Dogvilleom se von Trier udaljava od onakvoga sebe kakvog sam volio.