Selma Ježkova (Björk) ima nasljedni gubitak vida, pa šezdesetih godina iz socijalističke Čehoslovačke dolazi u Sjedinjene Države da bi operacijom spasila sina svoje sudbine. Sin se zove Gene, što je riječ za gen, budući da je sljepoća genska.

Selma je tvornička radnica negdje na sjeverozapadu Sjedinjenih Država. Radi u dvije smjene da bi prikupila potreban novac za operaciju kod liječnika kojemu se ne može vjerovati premda joj je sunarodnjak. Selma sa sinom živi u iznajmljenoj prikolici. Vlasnici prikolice Bill i Linda dobri su prema njima, a film će pokazati što je dobrota i koliko se na nju može računati. Kad Bill, zbog ženine rastrošnosti, ostane bez novca od Selme moli zajam, a kad utvrdi da je slijepa pred očima joj ukrade svu ušteđevinu (kaže se da je to malo više od 2.000 dolara da bismo znali kako je potrebno mnogo rada za malo novca). Selma traži novac natrag, Bill ga ne da, a kad shvati svoj bijedni položaj, moli je da ga ubije (razlog je zapravo scenaristički, a ne psihološki). Ona to pokuša učiniti (I konje ubijaju, zar ne), ali ne uspijeva jer ne vidi. Pištolj slučajno opali, a kad je već krenulo Selma nasumce puca te ga na kraju dotuče limenom kutijom (poput ubojstva u Ne ubij Kieslowskoga).

Bill je bio policajac i to je za Selmu otežavajuća okolnost. Optužuju je i osuđuju na smrt vješanjem. Mogla bi dobiti odgodu izvršenja kazne i neku nadu s novim odvjetnikom, ali bi morala dati novce namijenjene sinu. Cijeli njezin trud postao bi besmislen, pa radije ide u smrt. Taj čin, dramatičan u ovom filmu, prirodna je biološka reakcija ljudi i životinja i nema onu mističnu snagu života za život kao u Lomeći valove. Mishima u Ispovijedi maske opisujući ratno vrijeme kaže: "Čovjeka koji je poginuo pokušavajući spasiti svoju voljenu nije ubio plamen, već njegova ljubav; i zapravo je dijete ubilo svoju majku koja ga je pokušavala spasiti od opasnosti. Uvjet s kojim su se oni suočili i protiv kojeg su se borili – život za život – bio je vjerojatno najopćenitija i najelementarnija stvar s kojom se ljudska vrsta oduvijek susreće".

U sitnim su stvarima, ali u karakterističnom izboru, prikazane Sjedinjene Država. Selma slabo zarađuje, sa sinom stanuje u prikolici (tako je živjela i Tarantinova baka).

Čovjek stekne prijatelje, ali u kritičnim prigodama otvara se jaz u načinu mišljenja. Prijateljica (Cathrine Deneuve) predlaže Selmi da potroši novac na odvjetnika ne razumijevajući njezin cilj, a radnice se nisu dosjetile da ga mogu između sebe prikupiti (viši dramaturški ciljevi).

Gledatelji teško podnose krivu optužbu i tako ih se najlakše pridobije na stranu gubitnika (premnogo je filmskih primjera, a nepravda je posebno podignula cijenu Letu iznad kukavičjeg gnijezda). Tužitelj kaže poroti da je Selma bila nezahvalna, došla je u Sjedinjene Države gdje je prijateljski primljena, susjedi su joj sinu darovali bicikl, a ona im je ukrala novac i ubila iz koristoljublja, i još je rekla da komunizam nije strašan, da nije pred njim bježala, nego je došla radi sinovljevog zdravlja. Na riječ komunizam većina se porote pomaknula, kao da su u Selmi prepoznali državnog neprijatelja. Na pitanje što je u Americi dobro, rekla je - glazba, mjuzikl. Tu su se odjednom našla barem tri politička razloga protiv nje.

Izvršenju kazne prisustvuju prijatelji i rodbina. (Nevezano s filmom neki su građani Sjedinjenih Država predlagali da se dozvoli televizijski prijenos egzekucija.) Vješanje je potanko opisano kao u filmu Ne ubij. Dva navoda iz filma Kieslowskoga služe kao posveta velikom autoru i zajedničko stajalište o smrtnoj kazni.

Film je označen kao mjuzikl i drama. U najtežim časovima Selma život pretvara u mjuzikl, jer bi bez samozavaravanja život bio neizdrživ. Kaže da voli mjuzikl, jer u njemu uvijek sve sretno završava. To je prva, individualna razina glazbenog žanra ovog filma.

Druga se odnosi na film kao sociološki pojav. Američki je film volio priče o američkom snu, , pa su i Oskari dodjeljivani optimističkim filmovima, tako da je Dogville svojevrsna parodija.

Treća je razina vezana uz prvu (glazba kao pomoć pojedincu da se održi u životu) i uz drugu (ideologiju jedne struje američkog filma), pokazujući da čovjek, pa i američki, ako se ne bi priklonio samozavaravanju ne bi mogao podnijeti život u svijetu darwinističke borbe za opstanak (od najviše do najniže socijalne razine). Ako von Trier možda i nije pretjerao u zaključku, jest u brutalnosti. Volim filmove koji se mogu gledati više puta s jednakim estetskim užitkom (La strada, Blade runner, Blue velvet, Crying game).

Von Trier je bio zaokupljen Dreyerovom temom žrtvovanja dobre ženske duše ("zlatno srce"), što dolazi do izražaja samo u antitezi sa zlom u svijetu: da nema zla ne bi bilo ni dobra, dobro je svojom snagom u ravnoteži sa zlom, svaka je žrtva namijenjena spašavanju svijeta (ili barem slike o čovjeku).

Lars von Trier jednom je rekao da film mora biti kao kamenčić u cipeli, mora žuljati. Ovaj je film mučniji od filma Razbijajući valove, jer je žrtva vjerojatno beskorisna (sin ne će progledati). Kao u prethodnim filmovima tako i u ovom kamenčić u cipeli pretvoren je u kamen na srcu. Ako je mjuzikl pomagao Selmi, gledatelju ne pomaže (što von Trier i nastoji postići). Kontrastom snova i stvarnosti razbija svaku nadu.