Dječji kratki igrani filmovi Savjest, redateljice Ree Jakšić, te Crtići redateljice Marte Leš, nastali su tijekom školske godine 2014./2015. u sklopu Blankovih dječjih radionica. Oba filma su premijerno prikazana na Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva djece u Varaždinu, Čakovcu i Ludbregu, u rujnu 2015. Film Savjest na Reviji je osvojio nagradu za najbolji radionički film, dok je film Crtići prikazan u službenom natjecateljskom programu Revije.
Priče o nastanku ova dva dječja uratka posve su različite.
Kratki igrani film Savjest nastao je u sklopu filmske radionice igranog filma za osnovnoškolce od petog do osmog razreda, u osnovnoj školi Nikole Tesle, u Prečkom, u Zagrebu. Radionica je bila koncipirana u pet termina po dva školska sata, a svi polaznici radionice bili su filmski početnici. Uz djecu, na radionici su sudjelovali i zainteresirane školske učiteljice i učitelji koji su imali u planu pokrenuti vlastitu školsku filmsku družinu, što se i dogodilo u sljedećoj školskoj godini.
Filmska radionica koja se odvija u tako kratkom razdoblju mora imati točno utvrđen plan rada, pa se na prvom satu djeci objašnjavaju osnove dramaturgije i prikazuju im se kratki filmovi njihovih vršnjaka koje se potom analizira po prethodno usvojenim dramaturškim postulatima. Ta metoda gledanja filma i detaljne dramaturške analize istog jako je bitna, jer djeca na taj način dobiju osjećaj o tome kako se razvija filmska priča, ali i kako u domeni scenarija ostati fokusiran samo na bitno. Na satu se analiziraju barem tri filma, scenu po scenu, kako bi djeca ponavljanjem istog procesa nekoliko puta zaredom (gledanje-analiza), ovladala elementima potrebnima za gradaciju onoga što proživljava glavni lik, a što je postavljeno kao glavni problem filma.
Svi polaznici dobiju zadatak za domaći rad napisati scenoslijed svog kratkog igranog filma, pa se na drugom satu te zamisli predstavljaju, a cijela grupa sudjeluje u mozganju oko svake pojedine ideje. Na kraju sata, polaznici glasanjem odabiru tekst koji im se najviše sviđa, pa se u nastavku radionice sve podređuje realizaciji upravo te ideje. U ovom slučaju, šestašica Gabrijela Mijatović, smislila je odličnu ideju za film u kojem glavna junakinja, nakon što slučajno dođe do rješenja za ispit iz matematike koji je najavljen za sutrašnji dan, proživljava pravu dramu s grižnjom savjesti koja ju obuzme i na kraju, naravno, odabire pravu stvar te na ispit izlazi bez šalabahtera.
Običaj je da se autoru teksta ponudi i režija filma koji se snima, što u većini slučajeva i bude tako, ali Gabrijela je radije odabrala upustiti se u glumačke vode, pa je režija povjerena sedmašici Rei Jakšić, koja je za vrijeme spomenutog mozganja lucidnim idejama jako obogatila Gabrijelin scenoslijed.
Na trećem satu polaznici uče osnove filmske režije te ih se obučava rukovanju filmskom opremom, a dobar dio sata odvaja se na izradu knjige snimanja. Kako je riječ o djeci, koja su uz to i potpuni početnici, obavezna metoda je zadati im što više ograničenja i natjerati ih da vizualno ostanu fokusirani samo na bitno, a istovremeno ih ne kontrolirati previše, jer dječji umovi uvijek smisle nešto posve neočekivano i izvan svih kanona, što nama odraslima možda nikada ne bi palo na pamet.
Konkretno, u filmu Savjest dobili su nekoliko ograničenja. Kako je film osobna drama glavnog lika, koja se više-manje cijelo vrijeme zbiva u glavi junakinje, zadano im je bilo da moraju snimiti cijeli film u krupnom kadru te da imaju pravo tri puta izaći u jako široki kadar. Drugo ograničenje bilo je da cijeli film, izuzev ta tri izlaska u širi kadar, moraju snimiti 85 mm objektivom koji, osim što zbija prostor i tako pojačava osjećaj skučenosti glavnog lika što je za ovaj film jako pogodovalo, nudi i mogućnost da, iako smo stalno u krupnom kadru, ispred i iza glavnog lika, prolaze djeca koja su zbog specifičnosti objektiva na razini apstraktnih mrlja te tako stvaraju kaotičnu školsku atmosferu koju, s obzirom na desetak polaznika radionice, ne bismo mogli postići da smo snimali objektivom manje žarišne duljine i u širim planovima.
Nakon što na trećem satu odredimo lokacije te po njima napravimo knjigu snimanja, ostane još nekoliko minuta da se dogovorimo tko će biti snimatelj, tko tonac, tko kostimograf, scenograf i tako dalje. Bitno je svu djecu uključiti u stvaralački proces kako bi svi, svatko na svoj način, stalno doprinosili izradi filma.
Četvrti termin radionice predviđen je za snimanje. Kako je ovo kratkotrajna radionica, djecu se ne potiče da u sklopu scenarija pišu dijaloge, već ih djeca glumci improviziraju na licu mjesta, uz neke smjernice koje im zadaje redatelj. Ta metoda svakako doprinosi prirodnosti glume kod djece koja ne vladaju glumačkom tehnikom. Što su manje opterećeni onime što moraju izgovoriti, to im je manje uključen racionalni aspekt i toliko su slobodniji, i zapravo točniji u onome što trebaju iznijeti. Da bi takva metoda uspjela bitno je snimati u što dužim kadrovima, kako se u montaži ne bismo borili s kontinuitetom koji je u improvizacijama nemoguće kontrolirati.
Posebno zanimljiv mi se čini kadar koji prati glavnu junakinju kako ulazi u školu, razgovara s prijateljima, prolazi od prizemlja do prvog kata, ulazi u razred i piše test. Kadar traje dulje od pet minuta te se unutar njega mijenjaju različiti planovi i svjetlosne situacije. Specifičnost filma su i stilizirane metode prikazivanja introspekcije glavne junakinje kroz koje se dodatno potencira njezina grižnja savjesti, koja je glavna tema filma.
Snimanje je, kao i svako, prošlo uz hrpu problema, ali zbog dobre pripreme, uspješno smo ga priveli kraju u nešto više od tri sata. Dobra priprema, a posebno u radu s djecom, je ključna, jer se na taj način otvaraju dodatni prostor i vrijeme za još neke dječje improvizacije u snimanju koje često uđu u završnu verziju filma, jer donesu nešto neočekivano, autentično i izvan svih pravila.
Savjest, R. Jakšić, 2015.
Posljednji sat radionice rezerviran je za predavanje iz digitalne montaže, na kojem djeca, montirajući materijale koje su snimili, polako ovladavaju montažnim alatima, uviđaju greške koje su napravila na snimanju te uče kako su u montaži iznova i na potpuno drugi način prisiljena pričati priču koja je prije nekoliko dana bila samo ideja u njihovoj glavi. Film je na koncu sljedećeg tjedna prikazan u sklopu proslave Dana škole, a naši mali filmaši pobrali su lovorike od svojih kolega.
Za razliku od filma Savjest, kratki igrani film Crtići, redateljice Marte Leš, nastao je u sklopu cjelogodišnje Blankove filmske radionice za starije osnovnoškolce koja se svake subote, tijekom cijele školske godine, odvija u prostorijama Blanka u Španskom, u Zagrebu. Takav radionički koncept, ostavlja puno više vremena i prostora za razvoj ideja te djeca dobiju puno temeljitiju i opsežniju edukaciju o filmskom stvaralaštvu. Na toj radionici, koncept je takav da svako dijete, polaznik radionice, za vrijeme školske godine snimi jedan svoj autorski film koji može biti igrani, dokumentarni, animirani ili eksperimentalni. Djeca svake subote slušaju različita predavanja, koja su uvijek podjednako teorijskog i praktičnog tipa, pa su nakon tri-četiri mjeseca polaznici osposobljeni za samostalno pisanje scenarija, rukovanje kamerom i tonskom opremom.
U procesu edukacije o scenariju, svatko do njih napiše vlastiti scenarij koji se potom razvija uz mentorsku pomoć. Marta Leš, kojoj je to bila druga godina zaredom u kojoj pohađa ovu radionicu i koja je prethodne godine ostvarila kratki igrani film Facebook 2.0, koji je obilovao vrckavim dijalozima, a u pozadini toga tematizirao fenomen dječje ovisnosti o društvenim mrežama, u ovoj je godini smislila ideju o dječaku koji je pomalo asocijalan, po cijele dane gleda crtane filmove, živi sam s mamom i malo je na svoju ruku.
Kroz razgovore s Martom došlo je do ideje da dijelovi filma u kojima glavni lik odluta u svoj svijet prikažemo animacijskim tehnikama te da tu stilizaciju dodatno naglasimo glazbom koja bi podcrtavala kako se naš lik u tom trenutku osjeća. Na taj način igrani dijelovi filma prate tipizirane radnje svakodnevnog života glavnog lika, a sve njegove emocije (strahovi i maštanja) prikazane su putem animacije koja je direktno povezana s njegovim danonoćnim gledanjem crtanih filmova.
Crtići, M. Leš, 2015.
Posebno zanimljivom mi se čini odluka da se pomirba između mame i sina, a koja je samo finale filma, također odvija kroz animirani segment. Taj film je, baš kao i film Savjest, detaljno pripreman, samo u duljem vremenskom razdoblju, a snimljen je tijekom jednog poslijepodneva u stanu redateljice Marte i njezinih roditelja. Proces animacije trajao je puna četiri termina. Djeca su crtala te gubila živce zbog toga što za nekoliko sekundi animacije treba toliko vremena, pa su zamjerali Marti zašto nije sve snimila u igranoj formi. Na kraju su svi bili jako zadovoljni te su promijenili mišljenje.
Zanimljivo je da u tom filmu glavnu ulogu ne tumači jedan od polaznika, kao što je inače običaj, već je Marta inzistirala na pozivanju Noe Adžića koji je prije išao na radionicu i odigrao je glavnu ulogu u višestruko nagrađivanom dječjem filmu Nasilnik, redatelja Marka Bičanića. Njezin potez itekako se isplatio, jer je Noa sjajno utjelovio društveno pomalo neprilagođenog dječaka.
Neovisno radi li se o kratkoročnoj ili o godišnjoj radionici, proces rada je sličan. Djeca uvijek imaju jako puno za reći, a njihove ideje često su izvan domene racionalnog odraslih ljudi. Na nama je samo da ih malo usmjerimo i omogućimo njihovoj kreativnosti da se ne rasprši, već da uđe u smisleni koncept koji će film učiniti vrijednim na umjetničkoj i na edukativnoj razini.