Dokumentarac British in Makarska (8 min., Hrvatska/Makedonija, 2015) redatelja Ivana Čojbašića, u produkciji Uderuge Dokuma, proizišao iz zajedničkog projekta studenata iz četiriju država, započinje samopredstavljanjem britanskih supružnika čija je blijeda anglosaksonska put na mediteranskom suncu pohvatala preporođenu dječju boju. Oni žive podno Biokova, u vili od 460 kvadratnih metara, u kojoj je svaka pojedinost pomna odabrana nakon desetaka godina bračnog planiranja. Redatelj Ivan Čojbašić, u potrazi za idejom same priče, bračnom paru zatim postavlja šablonska dokumentarna pitanja o velikim riječima čovječanstva za koje se uvijek pretpostavlja da ruše granice država i nadilaze materijalnu stvarnost u kojoj se nalazimo.
Što bi bio dom za umirovljeni par? Dom je, kaže naš muški akter, mjesto na kojem se oni mogu opustiti i živjeti u miru jedno uz drugo. Što bi za njih bio brak? Pa, brak je prihvaćanje i poštivanje druge osobe kakva jest, odgovara lošija polovica. Što je ljubav? Štogod da je supružnik prvo ispalio, nevažno je, jer možebitna ideja filma vrti se oko karaktera to dvoje Britanaca. On kao da se uvijek trudi preduhitriti suprugu brzim odgovorom na postavljeno pitanje. Ona je pak nešto smirenija, hladna glava njihovog odnosa.
British in Makarska
Iz neuspjelog pokušaja da se riječima uđe u dubinu partnerskog odnosa, proizišla je luckasta uzbuđenost pred filmskim kamerama i iz te neuspjele komunikacije stvorena je humoristična atmosfera koja dokumentarcu daje ton kojem se filmaši u početku nisu nadali. Vidimo razdragani bračni par kako nam se smješka kroz kuhinjski prozorčić i jednostavno ne možemo a da im ne uzvratimo istom mjerom. Pratimo ih u dvorište i s nevjericom gledamo u krš koji naši Britanci nazivaju vrtom.
Kada je međunarodna filmska ekipa tijekom montažnog postupka uvidjela kakav bezidejni materijal ima na raspolaganju, nije im preostalo drugo nego da film spase naglašavanjem neuspjeha u komunikaciji. Stoga dokumentarac postaje priča o tome kako je bilo družiti se s Britancima i kako je filmskoj ekipi bilo na snimanju pod makarskim Suncem. Asocijativna montaža prilikom spominjanja vrlo tihih susjeda, klapa odrađena pljeskanjem jednog od članova filmske ekipe, kamermanove pogreške i ponavljanje pitanja te animacija helikoptera, khm pardon, zrakomlata, brišu i zadnje pomisli da film ima neku poantu. Ili ipak ima? Možda jednu, nenamjernu.
Razdragani par uspijeva nas nasmijati i pokazati nam površnu ljepotu jednostavnosti karaktera, ništa više. Ipak je inspirativna poruka ovoga nepotpunog, ali osvježavajućeg filmskog obroka, namijenjena svim filmskim entuzijastima. Uzmite kameru i snimajte, radite ono što volite i pokušajte iskomunicirati svoju ideju. Ako vam to ne uspije, tu je uvijek montaža.