Je li ti žao sad zbog tog putnog piva? Ha? Treba naručiti još jedno da zaboraviš na to. Kužiš, stari moj? A kužio je i junak Žarkovićeva filma vrlo prikladnog naslova Prosvjetljenje (4 min, Mitropa, Hrvatska, 2016). Zora sviće. Što si činio jučer, vidi se danas.
Ako ste ikada zavirili u dno čašice, ma zapravo više njih, nije vas promaknulo jedno veliko životno Zašto? Kao što nije ni protagonista filma koji postavlja egzistencijalističku tezu na najbanalniji način. Ta se teza čuje svaki dan, nije stilski rafinirana rečenica, ne sadrži riječi o smrti i ubojstvu, a opet od nje zaziremo iz samoga središta svoga bića. S tom tezom koju bi bilo nepravedno otkriti onome tko film nije vidio, ne može se ništa. Jer sve što je do nje dovelo, nepopravljivo je. Preko cijele rečenice velikim je crvenim slovima ispisano: Bespomoćnost. Kao što život čovjeka vodi smjerom koji si je sam odredio, tako redatelj vodi gledatelja u jednom dugom kadru. Sve, naravno, počinje epikurejskim prizorom koji se lagano pomiče i rasteže kroz švenk, dopušta da se pojave znakovi upozorenja, a onda se zamrzne, približi i dovede nas do Rečenice.
Ne samo da je taj dugi kadar ispunio svoju svrhu dramatične pojave, ni više ni manje, prosvjetljenja ljudske jedinke, već mu je pomogla i iznimno duga uvodna špica, glazbeno osnažena. Napetost stalno raste da bi došla do vrhunca, a onda vas ostavi nasukane, otprilike onako kao i lika iz filma. Eksperimentalni (?) film koji se bez pardona predstavlja kao parodija, u jednoj će kratkoj izgovorenoj rečenici reći više negoli svi filmovi koji su dubokim, glasnim, artikuliranim tonom govorili o tome kako si postao čovjek koji si danas.
Jedno nepretenciozno djelo koje nudi priču o istoj takvoj istini, u svom filmskom jeziku bez redundantnih misli lažljivo je kao i sva čovječja samozavaravanja, a iskreno kao i trenutak u kojem ona nestaju.