Neurološki fenomen sinestezija dovodi do povezivanja ljudskih osjetila zbog čega neki od nas mogu okusiti dugu ili dodirnuti boju. Dota (Hrvatska, 2016), petominutno eksperimentalno djelo dizajnerice i ilustratorice Petre Zlonoge, ostvareno u Kinoklubu Zagreb pojednostavljeno je, no funkcionalno dočaravanje rušenja granica osjeta i pokušaj da se emocija ucrta neprekidnom linijom.
Pred nas je, na samom početku filma, postavljeno 36 (6x6) praznih bijelih kućica, tako tvoreći iluziju više puta presavijenog lista papira pred našim očima. Počinje glazba. Zahvaljujući aranžmanu Ante Perkovića i dizajnu zvuka Ivana Zelića, pritajeni ženski dvoglas isprepliće etno melodiju u rajske visine, a ubrzo se u sliku uključuje i sama autorica. Odnosno, njezine ruke koje nasumično putuju praznim bijelim kućicama ostavljajući za sobom tragove grafitnih linija. Usporedne linije, trokuti i nedovršeni krugovi, eksperimentalnim tkanjem prate glas i tako je, na ingeniozan način, uspostavljen suživot glazbe i geometrijskih linija, a list bijelog papira pretvorio se u malenu simulaciju sinestezije.
Dota
Ne radi se samo o usklađenosti ritma i pokreta, niti o zvuku koji se, naizgled, stvara pred našim očima. Autorica je vlastite ruke, produžetke umjetnice u sebi, ubacila u ples s vlastitim radom. Radom ruku naravno, ne autorice. Tako se na jednom listu papira povezuju geometrija, logika prostora s ekspresivnim kapacitetom ljudske ruke.
Zlonoga izaziva našu imaginaciju, i ako smo joj se voljni prepustiti, otvaraju nam se vrata pokretne dvorane u kojoj za središnjim podijem plešu pokret i glazba. Ako, pak zauzmemo čvrsto, racionalno stajalište, taj nam eksperimentačno-animirani film omogućava da preispitamo vlastiti stav spram odnosa krutih fizičkih zakona i nepredvidljive prirode ljudske emocije.
Dota je eksperimentalno audiovizualno iskustvo koje nam dočarava kako su osjetila u konačnici isprepletena jedno s drugim, tvoreći tako naš subjektivni doživljaj vanjskoga svijeta. Osim toga, autorica spaja razum i intuiciju navodeći nas da promislimo o tome međusobnoj neraskidivosti mentalnih sposobnosti. Stavivši sebe na račvište osjeta i funkcija, Zlonoga ne poriče da je u konačnici rezultat toga iskustva sam čovjek.