Zvonimir Berković (1928–2009) nedvoumno bje jedan od najcjenjenijih i najuvaženijih hrvatskih sineasta, kako u znalaca tako i u tzv. šire publike. U potonjih barem po čuvenju, kao poznato ime koje valja izgovarati s uvažavanjem, mada i ne znali navesti nijedan naslov nekog njegova filma. Berkovićev redateljski opus uistinu nije velik – u trideset i tri godine bavljenja režijom realizirao je tek četiri cjelovečernja igrana filma i jednu pozamašnu TV-seriju koja je bila inačica jednog od tih filmova, dok mu je među dvadesetak kratkih radova, pretežno namjenskih i reklamnih, zapaženiji bio tek jedan, prvijenac, igrani (koji se počesto, ako ne i prečesto vodi pod dokumentarni) Moj stan (1962).
Berkovićevi namjenski, reklamni i element-filmovi ušli su u mnoge televizorom opremljene domove i obrazovne ustanove, no ta mahom nepotpisana ostvarenja pragmatične svrhe (npr. Čarape Sloboda Samobor, Croatia – Hotel iznad svih kategorija, Što je motorno ulje) zacijelo nisu prisnažila autorovu umjetničkom glasu, bez obzira na vrsnoću i pomnju izrade. Autorski kratkometražni i srednjometražni dokumentarci o umjetnosti More, grebeni, pisma (1987) i Moje ljeto s Monikom (1994, njegov posljednji filmski rad) nisu se prikazivali često, a namjensko-reklamni Balada o pijetlu (1964) i Cherchez la femme (1968), netipični radovi svojih rodova, nenametljivog, ali snažnog autorskog pečata, u stručnih su gledatelja stekli visok ugled, no pod lupu su postavljeni ponajprije kao djela na koja valja obratiti pozornost zato što su Berkovićeva.
Među njegovim dugometražnim igranim filmovima jedan se, Putovanje na mjesto nesreće (1971), smatra poprilično neuspjelim – i sam Berković ga se praktički odriče – dva vrlo dobrima ili odličnima, uz ponešto primjedbi (Ljubavna pisma s predumišljajem, 1985. i Kontesa Dora, 1993, također i TV-serija), dok je ocjenu besprijekorne uzoritosti, ponosa i dike hrvatske i jugoslavenske kinematografije odmah stekao i do danas je zadržao cjelovečernji prvijenac Rondo (1966). Javno iznimno kritičan prema svom filmskom radu, Berković je više puta kazao, ili se ta opaska često citirala, kako je kao filmski autor Rondom rekao sve što je u tom mediju imao reći.
Glas je stekao i kao prvorazredan scenarist vlastitih i tuđih filmova – među potonjima najznamenitiji je H-8 (1958) Nikole Tanhofera – u mlađim danima kao britak i osebujan novinski kritičar glazbenih i kazališnih priredbi, u poznijoj dobi kao novinski kolumnist-komentator društvenih zbivanja, a dvadesetak je godina bio nastavnik, odnosno profesor filmskog scenarija i dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje, kako reče, "sumnja da je nešto bitno pridonio".
Unatoč svem tom poštovanju prema liku i djelu, o Berkovićevim se filmovima za njegova života pisalo razmjerno malo, izuzev prigodnih novinskih osvrta, intervjua i izvještaja, odnosno njegovim je slikopisima razmjerno rijetko pristupljeno u serioznijem analitičkom tonu. Da nije bio nesklon objavljivanju monografije o sebi, knjiga poput ove možda bi i prije ugledala svjetlo dana. Nazvano jednostavno Berković (drugog znamenitog Berkovića, je li, ni nemamo), tvrdoukoričeno, fotografijama bogato opremljeno izdanje koje urednički potpisuju Diana Nenadić i Nenad Polimac, objavljeno u velikom formatu i na 340 stranica, donosi dvadeset i dva uglavnom novija i uglavnom analitička teksta (jedanaest ih je ovdje objavljeno prvi put) koji pokrivaju Berkovićev mahom filmski opus, uz dragocjene dodatke filmografije, bibliografije, popis nagrada te kazalo.
Nimalo ne čudi da je najveća pozornost posvećena Rondu koji je glavna tema pet tekstova. Jurica Pavičić, Bruno Kragić i Silvestar Kolbas uzorno ga raščlanjuju kroz prizmu scenarija, scenografije i mizanscena te filmske fotografije da bi, pojednostavnjeno rečeno, zaključili da je zanatski savršen u svakom pogledu, pri čemu naročito važnu ulogu igra bešavno prožimanje modernističkoga i klasičnoga, dok je zanatska umješnost u službi umjetničkih tananosti, a ne hladna profesionalna svrha samoj sebi. Zanimljivi su, nedvoumno, i kraći tekstovi Konrada Eberharta i Gérarda Langloisa, u nas prvi put objavljeni 1968 (Langloisov izvorno 1967. u časopisu Les Lettres Françaises) koji svjedoče o neposrednoj ushićenoj recepciji, baš kao što mnogo govore i faksimili iz onodobnog tiska, napose rasprava Povodom Ronda Kriza savremenog braka? Kriza ljubavi? iz Film-novosti iz 1966.
Rondo, Zvonimir Berković, 1966
Slaven Zečević oprezno tapka osvjetljavajući vrline i mane Putovanja na mjesto nesreće, Petar Krelja karakteristično zanesenjački gustira u interpretaciji Ljubavnih pisama s predumišljajem, a Diana Nenadić težište stavlja na usporedbu filma i TV-serije Kontesa Dora, jednog od u nas malobrojnih slučajeva u kojima je je to dvoje unaprijed autorski zamišljeno u različitim koncepcijama.
Spomenute izvrsne filmske analize cjelovečernjaka, kao i obuhvatni biografsko-kritičarsko-prijateljski tekst Ive Škrabala sjajan su i nužan temelj ozbiljne monografije, a posebno zanimljiva nadgradnja su osvjetljavanja iz osobitih kutova, kojima se bave Irena Paulus (uporaba Mozartove glazbe u Berkovićevim filmovima), Sanja Kovačević (Berkovićev prikaz i poimanje patrijarhalnosti) i Diana Nenadić (uporaba off-komentara/pripovjedača, malne zaštitni znak svih Berkovićevih filmova), kao i istraživanje namjensko-propagandne funkcionalnosti Berkovićevih maštovitih, netipičnih stilizacija u naručenom filmu Balada o pijetlu koji s jedne strane zabavlja i poučava poput, recimo, autorskoga filma te posve odudara od ustaljenog, nametljivo-agresivno-učinkovitog pristupa reklamnom uratku, a s druge strane savršeno ispunjava sve zahtjeve naručitelja kojemu je najvažnije zainteresirati gledatelja za proizvod. Ne manje nego dragocjeni prilozi su Nenada Polimca Nerealizirani scenariji u kojima ukratko predstavlja skice i scenarije iz Berkovićeve ostavštine te njegov opširan razgovor s Berkovićem imenovan Moj je pandan Gepetto, zatim Berkovićevo meandriranje o scenariju, djelu kojega je ideal samoponištenje, u eseju Načelo nedovršenosti te sjećanja montažerke Maje Rodice-Virag o suradnji s redateljem u montažnoj sobi.
Značajne doprinose dali su i Marko Grčić, Ivana Miloš i Dragan Jurak u tekstovima Rondo jednog života (Berković kao intelektualac, esejist i književnik), Jesti trešnje na balkonu: rotacija želja u Mom stanu (o filmu Moj stan) i Jedan scenarij (o Berkovićevoj knjizi, dramoletu Vladko Maček, tri razgovora, prema kojem je imao želju snimiti svoj posljednji dugometražni film).
Stječe se dojam, naročito na temelju Berkovićevih misli, da taj uglednik hrvatske i jugoslavenske kinematografije i nije bio osobit zanesenjak ni poklonik filma, već ponajprije intelektualac i ljubitelj umjetnosti koji je, eto, bio u prigodi poneke svoje zamisli iskušati i u području slikopisa, pri čemu je mnogo više uživao u pisanju negoli u snimanju. Temeljit, suptilan i nedvojbeno iznimno nadaren, njihovim je minucioznim oblikovanjem dao vlastiti, konkretan obol onomu za što se zauzimao, a što, razmatrajući Ljubavna pisma s predumišljajem, lucidno opisuje Sanja Kovačević: "...stilom filma se ukazuje na prezir prema efemernim zadovoljstvima društva reklama i masmedija u kojem je umjetnosti ugašeno svjetlo i iskazuje nostalgija za prošlim vremenima njezine društvene angažiranosti, vremenima kada tehnologija i logika komercijalnosti nisu kratile put uživanju u višim vrijednostima".